Događa se današnjem vremenu… današnjoj stvarnosti… današnjem čovjeku… da traži znamenja i da ište same znake. To, predragi, ništa ne začuđuje i nije ništa novo… Činjenica je da se ni znamenjem ni znakom neki više ne obraćaju. Što može zamijeniti stvarnost ljudskosti? Što može zamijeniti stvarnost uljuđenosti? Gdje danas zatičemo obitelj – tako raspršenu, punu nesloge…? Ma što se to danas događa u ovom hiper-neskladnom svijetu?
Možda ovo što danas gledaš, možda gledaš po zadnji put… tako je to nekako otac mislio na svog sina… dok je Isus stizao iz Samarije u Galileju. Bilo da se radi o najbližem, najdražem… biću ili nečem drugom… nekad kao da se čini da je to zadnje i da iza toga nema više ni života, ni radosti… a sve poradi čega?! Možda prirodnog procesa, ali možda i radi nedovoljne komunikacije… nesklada, nedostatka dijaloga…
I dolazimo upravo do važne misli: Oživi čovječe Vjeru! Moliti je lijepo. Raditi je poželjno. Živjeti je potrebno, jer očito tako Bog želi. Vjera, očito manja od gorušičina zrna, ne donosi ploda i ne rađa… Lija mudrih, nikad dosta, a opačina… Mogli bi mjesecima i godinama i žaliti i promišljati… ali ono što je važno, to su Isusove Riječi i Čini… Sam Isus progovara: Ako ne vidite znamenja i čudesa, ne vjerujete!
Dragi u Kristu… najiskrenije vas molim, dajte malo Bogu Božjeg. Ma dajte mrvicu barem Bogu onog što Mu pripada… Prežalostan sam kad uvidim važnost pitanja: Kad dođe Sin Čovječji, hoće li naći Vjere na Zemlji? Evo večeri, koja ti je možda zadnja. Evo trenutka, koji ti je možda posljednji. Oživi čovječe Vjeru! To znači Blagoslovom hrani svoje dane. Nadom ispuni svoje trenutke. Radom obogati svoju zajednicu. Mirom protkaj svoju obitelj.
Bez Mira… bez Ljubavi… bez imalo pravičnosti… mislite da možemo opstati?! O, ljudi… padamo k`o kruške sa stabla, ali u Imenu barem postoji Nada. I ta čežnja… neka se razvije u ispunjenje upravo onog što Vječnost donosi.