I dok ponestaje malo-pomalo parafinskog ulja u uljanici gledam taj plam sred molitve krunice Blaženoj Djevici Mariji i iskren da vam budem, nije mi svejedno razmišljati o tome što jest ili kakvo je stanje nakon smrti.
Možda bi bili zadovoljni da se susretnemo s onima s kojima smo dijelili lijepe trenutke, a njih više nema. Spominju se tri stvarnosti: prostranstvo Raja, patnja Pakla, kao i pročišćenje u samoj nutrini Čistilišta. I to je možda na neki način “otkriven dio Tajne”, ali kad ideš promišljati bilo nad Isusovim Riječima ili po svetačkim spoznajama koja su im bila dana po daru Milosti, zahvaljujući viđenju… pa sve te tri stvarnosti nemaju gotovo nikakve veze ni sa stilom našeg življenja, kao ni sa postojećom stvarnosti obitavanja.
Veliko je pitanje koje se meni ovdje sad nameće: Pita li se uopće tog čovjeka, tog pojedinca… bio on “dobar” ili “loš”, kako mi znamo, nažalost ili naradost, klasificirati pojedince… može li se on naviknuti na tu novinu življenja? Ma lako je reći da postoji i Raj i Pakao, ali možeš li ti sebi pojmiti da te sutra, u Toj Vječnosti, ne čeka topao ručak, ni topli zagrljaj tvoje majke, ni očeva pouka za život u stvarnosti gdje se treba snaći?! Iskreno vjernik sam, ali nažalost rijetko razmišljam o ovom, a sad kad ovo pišem i što idem dalje i dublje to mi suze naviru na oči, a polako strepim i kao da me jeza hvata po pitanju što će biti u toj Vječnosti…
opis fotografije: anđeo u molitvi (© dreamstime)
Na jedan čudesan način, život mi se ne odigrava u ubrzanom tempu kao nekima i Bogu hvala imam vremena za razmišljanje nad nekim stvarima. Ljubljeni, kardinal Stepinac je rekao: Kad vam oduzmu sve, ostaju vam dvije ruke. Prekrasne su to riječi. Prekrasan je to savjet. Gotovo proročki za ovo vrijeme. Oduzima se iz sata u sat sve mnogima, a ostaju barem udovi… ostaju barem ruke… Njih sklopite kao što ih anđeli sklapaju: ponizno i skromno.
Pojedinac, ako je od Boga dobio dar života, ima pravo na njega. Ne ulazi u to koliko tko griješi, već uđi u to koliko si spreman braniti čovjeka zato što je čovjek pred drugim ljudima. Čovječanstvo nastaje s poniznosti, malenosti, uljudnosti, ljubaznosti, blagosti i nadasve po Ljubavi… Bogu, Izvoru čovjeka. Oteli smo sve drugima, upravo onog trenutka kad smo dopustili da se uguši Milost Malenosti. Upravo onda kad smo dopustili da više čovjek nije čovjek, mi smo mu sve oduzeli… i uništili ga.
Možda ti se neće ostvariti, kao ni meni, da onaj trenutak koji baš želiš obilježiti i s drugima podijeliti, to budeš u mogućnosti, ali u ovom svijetu, originalnost tebe se može postići i na drugi način. Pitaš se: kako? Može… po Božjoj Volji. Stoga te potičem da u svemu i nadasve tražiš Božju Volju. Zvuči teško?! Zvuči nesnosno?! Zvuči nemoguće, zato što ti želiš da se događa baš ono što ti želiš, a toga nema?! Božja Volja! Ako mi bilo što radimo ili još više… ako mi ustrajemo u tom da se nešto mora ispuniti ili ostvariti, a da je to mimo Božje Volje – evo stvarnosti koja je gotovo pa Pakao. Sve bez Volje, svete i pravedne, mudre i poštene… sve što tako nastaje, samo je “moje”, “moje” i “moje”… gdje nema blagoslova, sreće, uspjeha ni zadovoljstva!
Ljubljeni u Kristu, voljeti… bilo bi dati sve od sebe. Voljeti… bilo bi spoznati! Bolilo, razdiralo… ma stisni zube i budi ponosan kad si dao sve od sebe. Uspjeh je to sveta čovjeka.