Naša sudbina ima veliki problem. Naša sudbina je ODIJELJENA od one Stvarnosti za koju bijaše pripravljen Put, oživljena Istina i pružen Život! Puno je toga nakupljeno, a nikako da se smiri situacija, da se riješi problem… nikako da se prione uz pravovremeno rješenje. Vidim tek procvali orošeni cvjetak… već ga čovjek gleda kako da ga iščupa iz korijena i nogama gazi. Pa bar ti… imaj suosjećanja sa sudbinom koja je pred tobom postavljena. Bar ti imaj milosti za pustiti mladicu da živi, da diše, da ljubi… pa ako treba, i da bude uz tebe… OHOLOST je ne dopustiti da je Bogom-dana duša uz mene… da me malo mijenja… da me malo oblikuje…
Koliko razapetih duša! Koliko onemoćalih! Sami su si krivi? Sam si čovjek želi zlo? Svjesno? Ne vjerujem… Razapeto oružjem mržnje, prezira; razapeto preljubom i lažima; razapeto licemjerstvom i zavisti; razapeto čavlima što vlastitih, što bližnjih, što ne znam čijih… tereta, opterećenja! Kako li neki požele “utjerati strah u kosti”! Kako li samo požele “ubiti Boga” u drugoj osobi! A gdje je Ljubav? Gdje se skrila proročanska sila? Gdje da pronađem Nebo, Sunce, cvrkut ptica… ? Dosta mi je maštanja… dosta mi je sanjarenja… Dosta mi je udaljenosti… dosta mi je šutnje… Dosta mi je tišine koja nema smisla… dosta mi je biti odijeljen od Učitelja Mudrosti i Istine…
opis fotografije: kip djeteta anđela na groblju (© dreamstime)
Bože… jeli im žao… ? Kad te tako uvrijede, ponize i nadasve razapnu… jeli im žao… ? Neće duša da dođe tako lako do onog stanja “ništa me više ne može iznenaditi”, koliko li se uzastopno budi i razvija u uvijek novim iznenađenjima. I koliko god se trudio čovjek, uvijek KOČNICA PRITISNUTA DO KRAJA ZAUSTAVLJA! Od koga? Zbog čega? Voljene duše… truditi se opet… truditi se koliko god, kako god, gdje god… isplati se. Činjenica je da sve više ustaje onih koji ti mogu pristupiti s lažima, opakosti i zloćom… čak pogledati u oči… mumljati u nutrini sebe… psovati… zvjerski se postaviti… E, kako tad, više nego ikad… molitva tišinom okrunjena može biti na blagoslov.
Nama, malenima… često su ona prava vrata zatvorena i katancom zaključana; oni zasluženi trenuci sudbine daleko, daleko… Kako li okrutno zna biti u koži djeteta! Kako li okrutno zna biti u nutrini vlastite obitelji i kuće! Kako li okrutno zna biti kad nemaš ni mrvu onog što si zaslužio i što ti pripada! Gluma je tako prisutna, da se više čovjek ne može okrenuti, a da će pronaći Čistu, Iskrenu i nadasve Lijepu prisutnost stvarne Istine! Možda sam i ja zabludio pa sve djeluje naopačke, ali bilo bi previše samo-kritično gledati svoje postupanje negativno i krivo, dok bi zdravo-razumski držao neka isprazna načela ispravnim…
Kako li samo molim Boga da se doživi ono što je iskreno i iz srca… da se to doživi… Doprijeti do srca kojem želiš nešto lijepo, iskreno i ljudski pružiti… pravi je blagoslov samo ostvarenje toga, a tek oživljenje ploda toga još mnogo više…