Predanje… Ljubav… Stapanje osjećaja… Pružanje ruku… Darivanje sebe… dogodi se u jednom dahu, u kojem kao nekakav promatrač sa strane gledaš svu tu stvarnost… i ona jest tu… polako se čini kao da izmiče, kao da se buni neki duh u tebi, ali sve je i dalje tu… Tko te više poznaje? Ma samo ono srce, čovječe, samo ona duša koja je jedincata pred Bogom u zajedništvu s tobom.
U tvojim očima se vidi odraz svega, jer u jednom trenutku kad pogledaš oči čovjeka one ti mogu sve reći. I koliko god godina bio gotovo zatočen i sam… ne pronalazio nikakva smisla van dječjeg promatranja u Božje Stvarnosti, toliko još više poželiš da jedan trenutak… samo jedan trenutak bude Vječnost… jer “kamo da stavim suze?” Kamo da sakrijem tu bol u duši koju promotrim u trenutku sadašnjosti, a kao da je Vječnost propala bivajući izgubljena…
Kome…? Kada…? Gdje…? Ma blago vama mladi ljudi koji ste danas već pred Bogom izrekli svoje DA, a sutra ste već očevi i majke… O, kojeg li blagoslova, kad u dvoje odgajate tu djecu… imate srca stopljena, a duše pred Bogom već predane, jer ne znamo što se može tog famoznog “prekosutra” dogoditi… Ljubljeni ljudi, nemojte zamjeriti… ali oprostite, jer moja iskrenost, vaš je plod… Takvog su me valjda odgojili…
opis fotografije: mlad čovjek čita Sveto pismo djetetu (© dreamstime)
Ti uzmi ove riječi… uzmi ovaj život… uzmi apsolutno sve… jer srce već od malena u Riječi Tvojoj postavio si Ti. Bog si… prava Istina…; Bog si… i jedina Sudbina…
Ako umre zajedništvo, život često izgubi smisao. Umre li jedno od nas dvoje… “moj svijet” više nije isti bez tebe, kao što ni tebi “tvoj svijet” bez mene ne bi bio isti… I duboko sam uvjeren u tu činjenicu da predanje ima smisla. Stoga, dušom obletimo i svijet i ocean… i dođimo pred Lice Njegovo, a Ono neka nas blagoslovi Vječnošću svetog Zajedništva.
Svatko od nas zaslužuje da ga se čuje… i svatko pušta svoj glas… ali kako je lijepo sad… nakon što smo skupa nešto izrekli, u zajedništvu mile Tišine ostati i u vijeke disati razumijevajući se.