Čovjek bi i htio da se izrazi, ali kao da je to gotovo nevažno… Puno toga se nameće sa svih strana u žudnji i želji da se prekine važnost misli i onda onako obeshrabren, bez ikakve motivacije… `pada sve u vodu`. Tu leži Križ… Bol… Patnja… Poznate i stečene riječi, ali uvijek iznova originalne… A Isus, naslućujem to negdje u dubini sebe… odgovara: i Ja sam tu…
opis fotografije: vitraj Janjeta Božjeg unutar crkve u Los Angeles-u (© dreamstime)
Dušo moja, kome se obratiti? O, dušo moja, kome se uteći? Krizni su to dani, teški su to sati i pritisak je sve veći i veći iz trenutka u trenutak. O, dušo moja, kako dalje? To je pitanje… jer sve brzo prođe i još brže nego pješčani sat se odvrti… Možda je crven konopac, a možda nije… Možda je Nebo plavo, a možda nije… Tako i ovo nekom može biti stvarno, a možda i apsolutno nevažno…
Postoje baš oni trenuci u životu i satima kad se osjetiš napetim i tako u sebi rastreseno, do te mjere da ne znaš što prije učiniti i kome se obratiti. Baš oni trenuci u kojima pokušavaš na neki način nešto učiniti, a imaš osjećaj da je sve to zbrčkano k`o tempera na papiru, gdje više boje ne možeš razaznati – koja je koja… Zar je potreban takav život? Zar su potrebni takvi sati?
Tko samo pogleda Majku Tereziju i onu fresku što se nalazi unutar katedrali sv. Augustina, može mu sve biti jasno. A ja moram sjesti, zagrijati još malo, pa još malo stolicu… pisati, djelovati, oduševljavati… do kad? Do koje mjere? A bića… što umiru? Tko da za to odgovara? Jer i ovom srcu je teško kad je teško drugom; i ovoj duši je kišno od Milosti, kad i drugom tako…
No, zabljesni Gospodine u patnji njihova života! Posegni za pobjednim Križem i svu laž i sve ono što muči te duše i živote… uništi! O, Janje moje… Blagi Poglede, što i dalje želi prodrijeti od srca i duše… neka te moje suze miluju… neka te moje srce raduje… neka te moje usne barem dotaknu…