16. Odgovor o zapovijedima ne zadovoljava mladića koji pita Isusa: “Sve sam to čuvao. Što mi još nedostaje?” (Mt 19, 20). Nije lako mirne savjesti reći: “Sve sam to čuvao”, ako se jedva razumije stvaran doseg zahtjeva što ih krije zakon Božji. Ipak, ako mu je i moguće dati sličan odgovor, ako je čak ozbiljno i plemenito slijedio moralni ideal od djetinjstva, bogati mladić zna da je još daleko od cilja: pred Kristovom osobom spoznaje da mu još nešto nedostaje. Na tu svijest nedostatka odnosi se Isus svojim posljednjim odgovorom: koristeći nostalgiju za puninom koja nadmašuje legalističko tumačenje zapovijedi, dobri Učitelj poziva mladića da stupi na put savršenstva: “Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom.” (Mt 19, 21)
Kao i prethodni odlomak o Isusovu odgovoru, i ovaj se odlomak treba čitati i tumačiti u kontekstu cijele moralne poruke Evanđelja, a osobito u kontekstu Besjede na gori, blaženstava (usp. Mt 5, 3-12), od kojih je prvo upravo blaženstvo siromašnih, “siromaha duhom”, kako navodi sveti Matej (Mt 5, 3), odnosno blaženstvo krotkih. U tome se smislu može reći da i blaženstva ulaze u prostor što ga je otvorio Isusov odgovor na mladićevo pitanje: “Koje mi je dobro činiti da imam život vječni?” Zaista, svako blaženstvo obećava, na jedan osobit način, upravo ono “dobro” koje čovjeku otvara put u život vječni, koje je dapače samo po sebi život vječni.
Blaženstva nemaju kao predmet upravo posebna pravila ponašanja, nego govore o unutarnjim držanjima i egzistencijalnim temeljnim stavovima i stoga se ne podudaraju točno sa zapovijedima. S druge strane, nema razdijeljenosti ili nesuglasja između blaženstava i zapovijedi: i jedne i druge se odnose na dobro, na život vječni. Besjeda na gori počinje najavom blaženstava, ali sadrži i pozivanje na zapovijedi (usp. Mt 5, 20-48). Istodobno ta Besjeda pokazuje otvorenost i usmjerenost zapovijedi prema mogućnosti savršenstva koje je svojstveno blaženstvima. Ona su prije svega obećanja iz kojih u neizravnom obliku proizlaze normativne upute za moralni život. U svojoj izvornoj dubini ona su svojevrstan Kristov autoportret i, upravo zbog toga, jesu pozivi na njegovo nasljedovanje i na sjedinjenje života s njim.
17. Ne znamo koliko je mladić iz evanđelja shvatio dubinu i poticajni sadržaj prvog Kristova odgovora: “Ako hoćeš u život ući, čuvaj zapovijedi”; ali sigurno je da odgovornost što ju je mladić pokazao u poštivanju svih moralnih zahtjeva zapovijedi tvori neophodno tlo na kojemu može proklijati i sazrijevati želja za savršenstvom, to jest za ostvarenjem njihova značenja ispunjena u nasljedovanju Krista. Isusov razgovor s mladićem pomaže nam da shvatimo uvjete za moralni rast čovjeka koji je pozvan k savršenstvu: mladić, koji je čuvao sve zapovijedi, pokazuje se nesposobnim da samo svojim snagama učini sljedeći korak. Da bi ga učinio potrebna je zrela moralna sloboda: “Hoćeš li”, te božanski dar milosti: “Dođi i idi za mnom”.
Savršenstvo zahtijeva onu zrelost u darivanju sebe na koje je pozvana sloboda čovjeka. Isus naznačuje mladiću zapovijedi kao prvi neporeciv uvjet da se postigne život vječni; ali napuštanje svega što mladić posjeduje i slijeđenje Gospodina poprimaju značaj prijedloga: “Hoćeš li…”. Isusova riječ otkriva posebnu dinamiku rasta slobode prema zrelosti, te istodobno potvrđuje temeljni odnos slobode prema božanskom zakonu. Čovjekova sloboda i Božji zakon nisu sučeljeni nego, naprotiv, pozivaju se jedno na drugo. Isusov učenik zna da je njegov poziv usmjeren prema slobodi. “Doista vi ste, braćo, na slobodu pozvani!” (Gal 5, 13), proglašuje s radošću i ponosom apostol Pavao. Ali odmah određuje: “Samo neka ta sloboda ne bude izlikom tijelu, nego – ljubavlju služite jedni drugima.” (isto). Čvrstoća s kojom se Apostol suprotstavlja onome tko svoje opravdanje povjerava Zakonu nema ništa zajedničkoga s “oslobađanjem” čovjeka od propisa koji su, naprotiv, u službi primjene ljubavi: “Jer tko drugoga ljubi, ispunio je Zakon. Uistinu: Ne čini preljuba! Ne ubij! Ne ukradi! Ne poželi! i ima li koja druga zapovijed, sažeta je u ovoj riječi: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.” (Rim 13, 8-9). Sam sveti Augustin, pošto je govorio o obdržavanju zapovijedi kao o prvoj nesavršenoj slobodi, ovako nastavlja: “Zašto je, upitat će netko, još nesavršena? Zato što `u svojim udima osjećam drugi zakon koji je u sukobu sa zakonom moga razuma`. (…) Djelomična sloboda, djelomično ropstvo: još nije cjelovita, još nije čista, još nije puna sloboda, jer još nismo u vječnosti. Dijelom čuvamo slabost, a dijelom smo dosegli slobodu. Svi su naši grijesi uništeni na krštenju, ali je li možda iščeznula slabost, pošto je uništena zloća? Da je ona iščeznula, živjelo bi se na zemlji bez grijeha. Tko će smjeti to ustvrditi ako ne onaj tko je ohol, ako ne onaj tko je nedostojan osloboditeljeva milosrđa? (…) A kako je u nama ostalo malo slabosti, usuđujem se reći da smo onoliko slobodni koliko služimo Bogu, dok smo onoliko roblje koliko slijedimo zakon grijeha.”
18. Tko živi “po tijelu” osjeća zakon Božji kao teret, čak kao nijekanje ili u svakom slučaju kao ograničavanje vlastite slobode. Tko je, naprotiv, potaknut ljubavlju i “živi po Duhu” (usp. Gal 5, 16) i želi služiti drugima, nalazi u Božjem zakonu temeljni i neophodni put za iskazivanje ljubavi koju slobodno bira i živi. Štoviše, on zapaža nutarnju potrebu – pravu pravcatu “nuždu”, a ne samo prisilu – da se ne zaustavi na minimalnim zahtjevima zakona, nego da ih živi u njihovoj “punini”. To je još nesiguran i krhak put dok smo na zemlji, ali je postao moguć po milosti što nam je daruje da posjedujemo punu slobodu djece Božje (usp. Rim 8, 21) i tako u moralnom životu odgovorimo na uzvišeni poziv da budemo “sinovi u Sinu”.
Taj poziv na savršenu ljubav nije ograničen samo na jedan krug ljudi. Poziv “idi, prodaj što imaš i podaj siromasima” s obećanjem “pa ćeš imati blago na nebu” tiče se svih, jer je pooštrenje zapovijedi ljubavi prema bližnjemu, kao što je i sljedeći poziv “dođi i idi za mnom” novi konkretan oblik zapovijedi ljubavi prema Bogu. Zapovijedi i Isusov poziv bogatom mladiću služe jednoj jedinoj i nerazdjeljivoj ljubavi koja spontano teži ka savršenstvu kojemu je mjera sam Bog: “Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!” (Mt 5, 48). U Evanđelju po Luki Isus dodatno određuje smisao toga savršenstva: “Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan.” (Lk 6, 36)
© Izdvojili i pretipkali iz Enciklike VERITATIS SPLENDOR – SJAJ ISTINE o nekim temeljnim pitanjima moralnog naučavanja Crkve, pape Ivana Pavla II. (II. izdanje – Kršćanska sadašnjost, Zagreb, studeni 2008.)