Isusovo Ime, stalna molitva, srce uvijek priljubljeno uz Gospodina, spomen također Prečiste Majke Božje, sve to nas čisti u duši i tijelu. Njegujmo krotkost i poniznost također na taj način, nastavljajući zazivati: “Gospodine Isuse Kriste, smiluj se meni, grešniku!” U toj molitvi u kojoj se priznajemo siromašnima i grešnicima, događa se jedna razmjena: udiše se Gospodina a izdiše vlastito ja; tada čak i naše tijelo postaje dionikom čistoće duha.
Znamo da se Presveto Trojstvo nastanilo u nama i da smo uvijek u Božjoj Prisutnosti; tu, u svetištu našega posvećenog bića, moramo se dakle trajno nastaniti, stojeći na nogama – bosi – i puštajući da izgori u vatri grma nečisto crnilo koje nosimo na sebi.
U tome svetištu možemo zamijetiti također prisutnost anđela i svetaca, jer tamo gdje je Gospodin tamo je čitav Raj. Bog, naime, ne napušta Nebo da bi bio s nama na Zemlji; On nosi Nebo na Zemlju i nas u Nebo. Mi, Njegovo svetište, mi smo u Njemu, koji je Svet.
© Izvadak iz sedmog poglavlja Monasi: rod krotkih i ponizna srca, djela Krotkost: lice monaha, Anne Marie Canopi, OSB (Benediktinska udruga Nard, Ćokovac 2011.)