Godinama odgajaš, čuvaš, paziš… Godinama brineš, ljubiš, njeguješ… Godinama živiš tako divno, brižno i pažljivo mareći za svoje najmilije, a oni odu od tebe; pitanje je kad će te se sjetiti, kad će poslati neki znak pažnje… pitanje je kad će se oni sjetiti tvoga truda, stida radi njihova ponašanja, muke tvoje i žara da ih se odgoji i upravi na pravi put.
O, mladosti… u što ti mladosti prođe životni vijek… Meni ljudi nikako iz glave ne izlazi trenutak obećanja koji ti osoba pruži, a koji svjesno nikad ne želi i neće da ispuni premda je u mogućnosti… Zamislite kako li je prestrašno to darivanje sebe, svoga bića i svoga truda da bi bio nečiji… što? Interes? Manipulacija? Tek znak pukog ispunjenja hira ili nekog zadovoljstva?
© Hranimo Dobrotu jedni prema drugima… Zbližimo se iskrenim poštovanjem, bez predrasuda.
To je pravi pravcati pakao… Jer ja volim. Ja se dajem. Ja se pružam. Ja ti se nadam. I sve činim u vjeri da će biti ispunjeno, na neki jednostavan, malen i neobičan način uzvraćeno, a imam osjećaj da sam sve… ali baš sve prokockao. I još k tomu izgubio sebe… Gdje sam to zalutao? Kako mi se samo moglo to dogoditi… jer oko sebe vidim poput djeteta kraj groba… pustoš, prazninu, pustinju… jedno veliko NIŠTA… koje samo Bog vidi, zapaža… samo Bog…
Tko ti to danas može pružiti Mir? Tko ti danas pristupa u muci, u životu… ? Tko danas prvi komu pruža ruku? Imaš osjećaj kao da su svi nestali i to bez povratka. Imaš osjećaj kao da ograda, parlafon jasno daju do znanja da je čovjek netko i nešto i da drži do sebe. A onaj beskućnik… što mršaviji, gladniji, napušteniji ne može biti negoli je…? Što s njim? Jadni smo ti Bože… Jadni smo…
Ne želim trošiti riječi, ali znam što stoji iza mog pisanja, mojih riječi i svega ovoga. Znam… a znam da zna i Bog… Ne želim pružati lažna svjedočanstva… ali vjeruj mi, ti što čitaš, vjeruj mi… kad bi znao stvarno stanje situacije poput ovog beskućnika, ne bi se sramio pristupiti ni nekom drugom sličnom primjeru uz ljubav i pažnju. Hedonizam će otrovati i um, a ne samo tijelo. I onda odeš u oholost i ravan si propasti…
A što reći… Ispuni srce svoje trenutkom sjećanja. Važno je ostati normalan. Ispuni sebe malim radostima, jer one će ti pružiti obilno zadovoljstvo u srcu, koje ti može samo Gospodin jednom oduzeti. Pamte se i teži trenuci i teži dani. Pamte se i razornije scene i gorki okusi… Sprovodne žalosti i nedostaci najmilijih…
© Križem dopusti Gospodine da dijelimo blagoslov međusobno.
Neka vam… ovo uistinu želim… anđeli ispune trenutak sadašnjosti i budućnosti… a u čas kad se ne budete nadali Križem neka pomiluju vaše boli i poljube sve rane…