Blaženo je to tijelo... blažena je ta duša... koja ima svog molitelja... koja ima svoj Mir... koja ima i svoje ovozemno pristanište... ne vječno, već ovozemno...
I kad dođeš na grob svojih najmilijih i najdražih... prepusti se tom Miru... molitvi... izrazu svete Ljubavi... prepusti se...
Bilo bi dobro uvijek doći tu... zastati tu... sjetiti se te povezanosti svetom Vječnošću... zapaliti svijeću i prinijeti ju onom za koga želiš da gori...
Položi Svjetlo Milosti, Ljubavi i Nade... da gori... da izgara...
Bože, hvala Ti na svima onima koji se sjećaju Tvojih dobročinstava, te Ti na razne načine iskazuju svoju zahvalnost...
Riječi kad zastanu, a prizor progovori... to smatram velikim blagoslovom.
Dobro je promatrati... Dobro je ljubiti srcem...
... jer kad ljubiš i znaš koga u srcu nosiš... ta Ljubav je veličanstvena.
Hodaj srce moje... Hodaj dušo moja... stopama onih koji su isplakali svoje suze i na to sveto mjesto ostavili najmilije...
I hodaj i moli...
Svi smo mi pod Okriljem Neba... i sva naša stvarnost, Križem biva obilježena...
Zaustavi se... Nemoj da ti brzo prolazi to sveto vrijeme življenja i djelovanja.
Život je jedinstven... Život je vječan... Život je pravi, sveti i trajni Kristov blagoslov.
Ljubljeni Kriste, Ti zapali to svjetlo koje želimo prenijeti drugima...
Ljubljena Mati, Ti budi taj Cvijet Milosti i Nade... što pruža svoje mile latice i nježan miris u svu Vječnost...
Hvala Ti Gospodine na daru života naših bližnjih...
Hvala Ti Stvoritelju na svemu...
Ne dopusti da nas itko ili išta razdvoji od molitve, ljubavi i očuvanja života naših bližnjih...
Neka nas sva ispisana stvarnost i svako urezano ime u Tvom Dlanu vodi k Tebi...
