Marijo!

Marijo!

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
(Iv 20, 11-18)

 

      U ono vrijeme: Marija je stajala vani kod Groba i plakala. Zaplakana zaviri u Grob i ugleda dva anđela u bjelini kako sjede na mjestu gdje je ležalo tijelo Isusovo – jedan kod glave, drugi kod nogu. Kažu joj oni: »Ženo, što plačeš?« Odgovori im: »Uzeše Gospodina mojega i ne znam gdje Ga staviše.« Rekavši to, obazre se i ugleda Isusa gdje stoji, ali nije znala da je to Isus. 

       Kaže joj Isus: »Ženo, što plačeš? Koga tražiš?« Misleći da je to vrtlar, reče Mu ona: »Gospodine, ako si Ga ti odnio, reci mi gdje si Ga ostavio i ja ću Ga uzeti.« Kaže joj Isus: »Marijo!« Ona se okrene te će Mu hebrejski: »Rabbuni!« – što znači: »Učitelju!«

       Kaže joj Isus: »Ne zadržavaj se sa Mnom jer još ne uziđoh Ocu, nego idi Mojoj braći i javi im: Uzlazim Ocu Svomu i Ocu vašemu, Bogu Svomu i Bogu vašemu.«

       Ode dakle Marija Magdalena i navijesti učenicima: »Vidjela sam Gospodina i On mi je to rekao.«

     Riječ Gospodnja. 

 
 

    Preljubljeni u Kristu, predragi učenici Uskrslog Učitelja, 

danas kao da na poseban način sred ove evanđeoske Riječi odjekuje uzvik… ili bolje rečeno: Glas Učitelja: »Marijo!« 

    Koliko je tu bilo nadanja, očekivanja… traženja… To je ona istinska ljubav koja trajno biva prisutna u svetosti one ili onog koji je povjerovao. I dajući sebe podno Križa… podno same Ljubavi Isusove… sva uronjena u bol i patnju na sam Veliki petak, danas kao da odgovor biva prisutan… kao da nadanje i samo očekivanje bivaju ispunjeni… 

     Uronite u stvarnost uzvika riječi:  »Marijo!«, pokušavajući na osobit način umjesto njena imena staviti vlastito ime… staviti sebe pred Lice Neba, pred Prisutnost Učitelja… pred Kralja našeg života i čitave Vječnosti… 

     I prije negoli će uzići Svom Ocu, Svom Bogu… kako sam Isus naziva vlastita Oca… ne želeći se zadržavati pred zemaljskim… odvodi i Sebe i nas tamo kamo nam je pripadati. 

     Silno bi volio, predragi i preljubljeni, da ovaj uzvik danas ostane trajno upisan i u um i u srce… kako bismo se jednostavno s poniznim sjećanjem na Vazmeno trodnevlje, sjetili stvarne Ljubavi, svete Milosti… bogatstva liturgije i sveg onog što nam pruža Otajstvo svetog Tjedna, kao i Otajstvo ove Vazmene osmine, pa i čitava Vazmenog vremena. 

     Ostajući u Duhu ove evanđeoske Poruke dana, bivajmo u zajedništvu s Onim koji nas istinski treba, želi i voli.