Dovoljno je na početku… vjerujte mi… Sasvim je dovoljno uzeti ovaj trenutak za sebe. Pretopiti ga u Mir. Osjetiti Stvarnost u kojoj se pronalaziš i razabirati one dobre plodove iz svetosti Trenutka, te ono loše ili zlo pokušati Blagoslovom nekako nadvladati.
Bog sam kad pristupa tvom srcu… Bog sam… On po Miru ulazeći u dubine dubina, biva uz tebe i progovara ti… možda sred nježne skladbe; možda sred tihog jecaja; možda sred samog Mira… Bog ti progovara…
Možeš li sada tiho, nježno, poput djeteta… ostati uz Milost Blizine Svog Oca… Osjetiti koje ti riječi On progovara, tebi kao Svom Djetetu… jer dragocjen si… jer nisi, unatoč svim spletkama i zamkama, zanemaren… Bog te nije napustio, premda ti se po prividu možda čini sve kao bajka s nikakvim završetkom… kao tako tužna priča u kojoj si ti kao u ulozi nekog bjegunca.
Ne preostaje mi više ništa, doli pustiti te odnosu s Ocem, a ujedno dok si uz Oca, tiho izreći molitvu… jer želim biti i tvoj molitelj…
© I dok dragom Ocu predaješ svu veličinu ljubavi svoje, ne zaboravi Ga zamoliti da ostane sred ovog nadolazećeg Zalaska…
Ljubljeni Oče, prečesto se osjetih nekako izgubljenim, a nikako pronađenim u svjetlu Poplave i vremenu Jada u kojem živim, djelujem… i dišem. Osjetih se i ovog trenutka gotovo poput jelena, napuštena… žedna Istine… žedna Ljubavi… žedna Milosti… Košuta žudi za pitkim izvorima, a tek duša moja… a tek srce moje… tek čitavo biće moje…
Dobri Oče, postoji li Svjetlo kojem se mogu nadati? Postoji li duša kojoj se mogu povjeriti? Postoji li biće uz koje mogu prionuti iskrenošću? Postoji li tračak Nade sred Pustoši koja je zavladala, a kojoj sam možda i sam jedan od sudionika krivice… što se razvila, što je nastala… ?
Moj Tata, nikad toliko suza, kao sred Veličine Milosti Tvoje. Nikad toliko oplakivanja, kao kad spoznaš tko si i gdje si… a opet kao da sudište svijeta odlučuje i ono u konačnici… po sudu vremena koje je tako prolazno. I dok nisam očajan, dok sam samo malo zatečen, moje molitve kao da smjeraju sve u isti ton… u isti Dom… Vrati me Oče tamo gdje pripadam.
Možda sam najnezahvalnije biće, ali dragi moj Tata… i ono je stvoreno sred povijesne uloge koju je zadobilo, a izvršilo?! Oprosti, Bože… oprosti Oče… jer te možda baš ostavih u najbitnijem trenutku… sagriješih baš sred Milosti… i ostavih Te sama sred pustoši svijeta… Oprosti Oče… i neka Ti moje suze budu kapljica male utjehe… poput mirisnog početka mog postojanja… ne tako grešnog, kao sada… poput prvog zagrljaja majke i djeteta… gdje sama Ljubav prebiva…