Kao što je svatko od nas vjerojatno shvatio, nalazimo se u povijesnom trenutku s vremenom; događaji iz prošlosti, koji su nekada izgledali nepovezani, pokazuju se sada nedvosmisleno povezanima, kako u načelima koja ih nadahnjuju, tako i u ciljevima koje žele postići.
Pravedan i objektivan pogled na trenutnu situaciju ne može ne shvatiti savršenu koherentnost između evolucije globalnog političkog okvira i uloge koju je Katolička crkva preuzela u uspostavi Novog svjetskog poretka. Točnije, treba govoriti o ulozi te prividne većine u Crkvi, koja je zapravo malobrojna, ali izuzetno moćna i koju ću, kratkoće radi, sažeti kao duboku crkvu.
Očito ne postoje dvije Crkve, nešto što bi bilo nemoguće, bogohulno i heretično. Niti je jedna istinska Kristova Crkva danas zakazala u svojoj misiji, pretvorivši se u sektu.
Kristova Crkva nema nikakve veze s onima koji su tijekom posljednjih šezdeset godina izvršili plan da je okupiraju. Preklapanje između Katoličke hijerarhije i članova duboke crkve nije teološka činjenica, već povijesna stvarnost koja prkosi uobičajenim kategorijama i kao takva mora biti analizirana.
Znamo da se projekt Novi svjetski poredak sastoji u uspostavljanju tiranije od strane masonstva: projekt koji datira iz Francuske revolucije, doba prosvjetiteljstva, kraja Katoličkih monarhija i objave rata Crkvi. Možemo reći da je Novi svjetski poredak antiteza kršćanskog društva, to bi bilo ostvarenje dijaboličkog Civitas Diaboli – Grada vraga – nasuprot Civitas Dei – Božjeg grada – u vječnoj borbi između Svjetlosti i Tame, Dobro i zlo, Bog i Sotona.
U toj borbi Providnost je Kristovu Crkvu, a posebno Vrhovnog papu, stavila kao kathèkon – to jest onoga koji se protivi očitovanju otajstva bezakonja (2 Sol 2, 6-7). A Sveto nas pismo upozorava da će u očitovanju Antikrista ta prepreka – kathèkon – prestati postojati.
Čini mi se sasvim očitim da nam se sada približavaju krajnja vremena, budući da se misterij bezakonja proširio cijelim svijetom nestankom hrabrog protivljenja kathèkona.
S obzirom na nespojivost između Božjeg grada i Sotoninog grada, isusovački savjetnik Franje, Antonio Spadaro, odvaja Sveto pismo i tradiciju, čineći bergoglianske embrasone svojim. Prema direktoru La Civiltà Cattolica, enciklike Fratelli Tutti “Također ostaje poruka s jakom političkom vrijednošću, jer – mogli bismo reći – prevrće logiku apokalipse koja vlada danas.
Fundamentalistička logika bori se protiv svijeta, jer vjeruje da je on suprotnost Bogu, odnosno idol, i da ga treba što prije uništiti kako bi se ubrzao kraj vremena. Ponor apokalipse, zapravo, pred kojim više nema braće: samo otpadnici ili mučenici koji trče “protiv” vremena. […] Mi nismo militanti ili otpadnici, već sva braća.”
[1] Očito je da je ova strategija diskreditiranja sugovornika blaćenim izrazom “integralist” olakšavanju djelovanja neprijatelja unutar Crkve, nastojeći razoružati oporbu i obeshrabriti neslaganje. Također ga nalazimo u civilnoj sferi, gdje demokrati i duboka država sebi arogiraju pravo da odluče kome će dodijeliti politički legitimitet, a koga bez žalbe osuditi na medijski ostrakizam.
Metoda je uvijek ista, jer je ona koja nadahnjuje ista. Baš kao što je krivotvorenje Povijesti i izvora uvijek isto: ako prošlost odbaci revolucionarnu pripovijest, sljedbenici Revolucije cenzuriraju prošlost i povijesne činjenice zamjenjuju mitom.
Čak je i sv. Franjo žrtva ovog preljuba koja bi htjela da on bude stjegonoša siromaštva i pacifizma, koji su jednako tuđi duhu katoličkog pravovjerja kao što su i instrumenti dominantne ideologije. Dokaz za to je posljednje, prijevarno obraćanje Asiškom povjerenstvu u Fratelli Tuttiju kako bi se opravdao dijalog, ekumenizam i sveopće bratstvo bergoglijanske anticrkve.
Nemojmo pogriješiti predstavljajući trenutne događaje kao “normalne”, prosuđujući što se događa s pravnim, kanonskim i sociološkim parametrima koje bi takva normalnost pretpostavljala.
U izvanredna vremena – a sadašnja kriza u Crkvi doista je izvanredna – događaji nadilaze ono uobičajeno što su znali naši oci. U izvanredna vremena možemo čuti kako papa vara vjernike; vidjeti Prinčeve Crkve optužene za zločine koji bi u drugim vremenima izazvali užas i bili kažnjeni strogom kaznom; svjedočite u našim crkvama liturgijske obrede za koje se čini da ih je izmislio Cranmerov perverzni um; vidi Prelati obrađuju nečistog idola pachamame u baziliku svetog Petra; i čujte kako se Kristov namjesnik ispričava štovateljima tog simulakruma ako se katolik odvaži baciti ga u Tiber.
U ovim izvanrednim vremenima čujemo zavjerenika – kardinala Godfrieda Danneelsa – kako nam govori da je, od smrti Ivana Pavla II, mafija St. Gallen kovala planove da jednog od svojih izabere na Petrovu stolicu, što se kasnije i ispostavilo biti – Jorge Mario Bergoglio.
Suočeni s ovom uznemirujućom objavom, mogli bismo biti zaprepašteni što ni kardinali, ni biskupi nisu izrazili svoje ogorčenje niti tražili da se Istina iznese na vidjelo.
Suživot dobra i zla, svetaca i prokletih u crkvenom tijelu uvijek je pratio zemaljske događaje Crkve, počevši od izdaje Jude Iškariotskog. I doista je značajno da anticrkva pokušava rehabilitirati Judu – a s njim i najgore hereziarhe – kao uzorne uzore, “protu-svece” i “protu-mučenike”, i time se legitimirati u vlastitim herezama, nemoralu i porocima.
Čini se da je suživot dobrih i zlih, o čemu Evanđelje govori u Prispodobi o pšenici i kukolju, prerastao u prevalenciju potonjih nad prvima. Razlika je u tome što se poroci i odstupanja koja su se nekad prezirala, danas, ne samo da se više prakticiraju i toleriraju, već čak i potiču i hvale, dok se vrlina i vjernost Kristovu učenju preziru, ismijavaju, pa čak i osuđuju.
Šezdeset godina svjedoci smo pomračenja prave Crkve od strane jedne crkve koja je progresivno prisvajala njezino ime, zauzimala Rimsku kuriju i njezine dikasterije, biskupije i župe, sjemeništa i sveučilišta, samostane i samostane. Protucrkva je uzurpirala njezin autoritet, a njezini služitelji nose njezinu svetu odjeću; koristi njezin ugled i moć da prisvoji njezino blago, imovinu i financije.
Kao što se događa u prirodi, i ova se pomrčina ne događa odjednom; prelazi iz svjetlosti u tamu kad se nebesko tijelo umetne između sunca i nas. Ovo je relativno spor, ali neumoljiv proces, u kojem mjesec protucrkve slijedi svoju orbitu sve dok se ne prekriva sa suncem, stvarajući konus sjene koji se prožima nad zemljom.
Sada se nalazimo u ovom doktrinarnom, moralnom, liturgijskom i disciplinskom konusu sjene. To još nije potpuna pomrčina koju ćemo vidjeti na kraju vremena, pod vladavinom Antikrista. No, to je djelomična pomrčina, koja nam omogućuje da vidimo svjetlosnu krunu sunca koja okružuje crni Mjesečev disk.
Proces koji je doveo do današnjeg pomračenja Crkve započeo je modernizmom, bez sumnje. Protucrkva je slijedila svoju orbitu unatoč svečanim osudama Učiteljstva, koje je u toj fazi zasjalo sjajem Istine. Ali s Drugim vatikanskim saborom, tama ove lažne cjeline obuzela je Crkvu.
U početku je prikrivao samo mali dio, ali mrak se postupno povećavao. Tko god je tada pokazao na sunce, zaključujući da će ga mjesec zasigurno zakloniti, optuživan je kao “prorok propasti”, s onim oblicima fanatizma i neumjerenosti koji proizlaze iz neznanja i predrasuda.
Slučaj nadbiskupa Marcela Lefebvrea i nekolicine drugih Prelata, potvrđuje s jedne strane dalekovidost ovih pastira i s druge strane, razdvojenu reakciju njihovih protivnika koji su iz straha od gubitka vlasti svim svojim autoritetima poricali dokaze i skrivali vlastite istinske namjere. Da nastavimo analogiju: možemo reći da je na nebu vjere pomrčina rijedak i izvanredan fenomen. Ali poreći da se, tijekom pomrčine, mrak širi – samo zato što se to ne događa u uobičajenim uvjetima – nije znak vjere u nesavladivost Crkve, već tvrdoglavo poricanje dokaza ili loša vjera.
Svetu crkvu, prema Kristovim obećanjima, nikada neće svladati vrata pakla, ali to ne znači da ona neće biti – ili još nije – zasjenjena svojim paklenim krivotvorenjem, onim mjesecom koji, ne slučajno, mi vidimo pod nogama Žene iz Otkrivenja: „Na nebu se pojavio veliki znak: žena odjevena suncem, mjesecom pod nogama i na glavi krunom od dvanaest zvijezda“ (Otk 12, 1).
Mjesec leži pod nogama Žene koja je iznad svake promjenjivosti, iznad sve zemaljske pokvarenosti, iznad zakona sudbine i kraljevstva duha ovoga svijeta. A to je zato što je ta Žena, koja je istodobno slika Marije Presvete i Crkve, jedina odjevena suncem Pravednosti koje je Krist, „izuzeta od svake demonske moći dok sudjeluje u otajstvu nepromjenjivosti, Kristova“ (sv. Ambrozije).
Ona ostaje nebrušena, ako ne u svom militantnom kraljevstvu, zasigurno u onom koji pati u Čistilištu i u onom pobjedonosnom u Raju. Sv. Jeronim, komentirajući riječi Svetog pisma, podsjeća nas da su “vrata pakla grijesi i poroci, posebno učenja heretika”. Stoga znamo da čak i “sinteza svih hereza” koju predstavlja Modernizam i njegova ažurirana koncilska verzija, nikada ne može definitivno zakloniti sjaj Kristove Zaručnice, već samo za kratko razdoblje pomrčine koju je Providnost, u svojoj beskrajnoj Mudrosti, dopustio, iz toga izvući veće dobro.
Kao što sam već napisao u drugim prigodama, revolucionarni zahtjevi Nouvelle Théologie našli su plodno tlo u Vijećima otaca zbog ozbiljnog kompleksa inferiornosti u odnosu na svijet.
Bilo je vremena, u poraću, kada je revolucija vođena masonstvom u građanskoj, političkoj i kulturnoj sferi probila katoličku elitu, uvjeravajući je u svoju neprimjerenost suočena s epohalnim izazovom koji je danas neizbježan. Umjesto da preispituje sebe i svoju vjeru, ova elita – biskupi, teolozi, intelektualci – nepromišljeno je odgovornost za skori neuspjeh Crkve pripisala njezinoj čvrstoj hijerarhijskoj strukturi i monolitnom doktrinarnom i moralnom učenju.
Gledajući poraz europske civilizacije koju je Crkva pomogla stvoriti, elita je mislila da je nedostatak sporazuma sa svijetom uzrokovan nepopustljivošću Papinstva i moralnom krutošću svećenika koji se nisu htjeli pomiriti sa Zeitgeistom i revolucijom.
Ovaj ideološki pristup proizlazi iz pogrešne pretpostavke da između Crkve i suvremenog svijeta može postojati savezništvo, suglasnost namjere i prijateljstvo. Ništa ne može biti dalje od istine, jer ne može biti predaha u borbi između Boga i Sotone, između Svjetla i Tame. „Neprijateljstvo ću staviti između tebe i žene i između tvoga i njezina roda; satirat će ti glavu, a ti ćeš mu gazit petu.“ (Post 3, 15). To je neprijateljstvo koje je želio sam Bog, a koja Mariju Presvetu – i Crkvu – stavlja kao vječne neprijatelje drevne zmije.
Svijet ima vlastitog princa (usp. Iv 12, 31), koji je „neprijatelj“ (usp. Mt 13, 28), „ubojica od početka“ (usp. Iv 8, 44) i „lažljivac“ (usp. Iv 8, 44). Udvarati se paktu o neratobornosti sa svijetom znači pomiriti se sa Sotonom. To preokreće i izopačuje samu bit Crkve, čija je misija obratiti što više duša Kristu na veću slavu Božju, a da nikada ne položi oružje protiv onih koji ih žele privući sebi i prokletstvu.
Crkveni osjećaj inferiornosti i neuspjeha prije svijeta stvorio je “savršenu oluju” da se revolucija ukorijeni u koncilskim ocima, a samim tim i u kršćanskom narodu, u kojem je poslušnost Hijerarhiji njegovana možda više nego vjernost depozitu vjere.
Dopustite mi da budem jasan: poslušnost svetim pastirima svakako je pohvalna ako su zapovijedi legitimne. Ali poslušnost prestaje biti vrlina i zapravo postaje služenje ako je sama sebi svrha i ako je u suprotnosti sa svrhom kojoj je određena, naime Vjera i Moral. Dodajmo da je taj osjećaj inferiornosti uveden u crkveno tijelo prikazima velikog kazališta, poput uklanjanja tijare od strane Pavla VI., povratka osmanskih zastava osvojenih u Lepantu, razmetanih ekumenskih zagrljaja s raskolnicima Atenagora, zahtjevi za oprostom za križarske ratove, ukidanje Indeksa, usredotočenost klera na siromašne do navodnog trijumfalizma Pija XII.
Prevratni udar takvog stava kodificiran je u reformiranoj liturgiji koja svoju sramotu zbog katoličke dogme očituje ušutkivanjem – a time i neizravnim poricanjem.
Obredna promjena iznjedrila je doktrinarnu promjenu, koja je navela vjernike da vjeruju da je Misa jednostavna bratska gozba i da je Presveta Euharistija samo simbol Kristove prisutnosti među nama. Osjećaj neadekvatnosti otaca vijeća samo je povećan radom Inovatora, čije su se heretičke ideje podudarale sa zahtjevima svijeta.
Usporedna analiza moderne misli potvrđuje idem sentire [isti osjećaj ili isti um] zavjerenika sa svim elementima revolucionarne ideologije: prihvaćanje demokratskog načela kao ozakonjujućeg izvora moći, umjesto božanskog prava Katoličke monarhije (uključujući Papinstvo); stvaranje i akumuliranje organa vlasti, umjesto osobne odgovornosti i institucionalne hijerarhije; brisanje povijesne prošlosti, vrednovano današnjim parametrima, koji ne brane tradiciju i kulturnu baštinu; naglasak na slobodi pojedinaca i slabljenje koncepta odgovornosti i dužnosti; kontinuirana evolucija morala i etike, lišena njihove nepromjenjive prirode i bilo kakve transcendentne reference; pretpostavljena svjetovna priroda države, umjesto ispravnog podvrgavanja građanskog poretka Kraljevstvu Isusa Krista i ontološka superiornost misije Crkve nad vremenskom sferom; jednakost vjera ne samo pred državom, već čak i kao opći koncept kojem se Crkva mora prilagoditi, protiv objektivne i nužne obrane Istine i osude pogreške; lažni i bogohulni koncept dostojanstva čovjeka kao njemu neprirodnog, zasnovan na poricanju istočnog grijeha i potrebe za Otkupljenjem kao premisom za ugodu Bogu, zasluživanje Njegove Milosti i postizanje vječnog blaženstva; potkopavanje uloge žene, prezir i prezir prema privilegiji majčinstva; primat materije nad duhom; fideistički odnos sa znanošću suočen s nemilosrdnom kritikom religije na lažnim znanstvenim osnovama.
Svi ti principi, koje propagiraju masonerski ideolozi i pristaše Novog svjetskog poretka, podudaraju se s revolucionarnim idejama Vijeća.
Demokratizacija Crkve započela je s Lumen Gentium i danas se ostvaruje na bergoglianskom sinodalnom putu. Stvaranje i gomilanje organa moći postignuto je delegiranjem uloga odlučivanja na biskupske konferencije, biskupske sinode, komisije, pastoralna vijeća itd.
Prošlost i slavne tradicije Crkve ocjenjuju se prema modernom mentalitetu i osuđuju kako bi se naklonilo modernom svijetu; uspostavljena je „sloboda djece Božje“ koju je teoretizirao Vatikan II. bez obzira na moralne dužnosti pojedinaca koji su, prema koncilskim bajkama, svi spašeni bez obzira na svoja unutarnja raspoloženja i stanje svoje duše; zamagljivanje višegodišnjih moralnih referenci dovelo je do revidirane doktrine o smrtnoj kazni; i s Amoris Laetitia, primanje javnih preljubnika u Sakramente, razbijanje sakramentalne građevine; usvajanje koncepta sekularizma dovelo je do ukidanja državne religije u katoličkim narodima.
Potaknuti Svetom Stolicom i Episkopatom, to je dovelo do gubitka vjerskog identiteta i priznavanja prava sekta, kao i odobravanja normi koje krše prirodni i božanski zakon; vjerska sloboda teoretizirana u Dignitatis Humanae danas je dovedena do svojih logičnih i krajnjih posljedica “Deklaracijom iz Abu Dhabija” i najnovijom enciklikom Fratelli Tutti, čineći spasonosnu misiju Crkve i samo utjelovljenje zastarjelom.
Teorije o ljudskom dostojanstvu u katoličkoj sferi dovele su do zabune oko uloge laika u pogledu ministarske uloge svećenstva i slabljenja hijerarhijske strukture Crkve.
Iako je zagrljaj feminističke ideologije uvod u prijem žena u Sveti red, pretjerana zaokupljenost privremenim potrebama siromašnih, tako tipična za ljevicu, transformirala je Crkvu u svojevrsnu udrugu socijalne skrbi, ograničavajući njezinu aktivnost na puku materijalnu sferu, gotovo do te mjere da napušta duhovnu.
Podčinjavanje modernoj znanosti i tehnološkom napretku dovelo je do toga da je Crkva odbacila „Kraljicu znanosti“ (Vjeru), „demitologizirala“ čuda, porekla nepravilnost Svetog pisma, na najsvetije tajne naše svete religije gledala kao na „Mitovi“ ili „metafore“… svetogrdno sugerirajući da su Transupstancijacija i samo Uskrsnuće „magija“ (koja se ne smije shvatiti doslovno, već simbolično), a opisivanje uzvišenih marijanskih dogmi „tonterije“ (gluposti)…
Postoji gotovo groteskni aspekt ovog niveliranja i zatupljivanja Hijerarhije, kako bi se udovoljilo glavnoj misli.
Želja hijerarhije da udovolji svojim progoniteljima i služi neprijateljima uvijek dolazi prekasno i nije sinkronizirana, ostavljajući dojam da su Biskupi nepopravljivo zastarjeli, dapače ne u korak s vremenom. Oni navode one koji ih vide tako entuzijastično urođene vlastitim izumiranjem da vjeruju da ova demonstracija kurtizane podložnosti politički korektnom ne dolazi toliko iz istinskog ideološkog uvjeravanja, već iz straha da će biti pometena, izgubiti vlast i ipak imaju taj prestiž koji im svijet i dalje plaća.
Oni ne shvaćaju – ili ne žele priznati – da prestiž i autoritet čiji su skrbnici potječu iz autoriteta i prestiža Crkve Kristove, a ne iz njezine jadne krivotvorine koju su oni stvorili.
Kada se ova protucrkva u potpunosti uspostavi u potpunoj pomrčini Katoličke crkve, autoritet njezinih vođa ovisit će o stupnju podčinjavanja Novom svjetskom poretku, koji neće tolerirati nikakvo odstupanje od vlastite vjeroispovijesti i nemilosrdno će to primijeniti dogmatizam, fanatizam i fundamentalizam koje mnogi prelati i samozvani intelektualci kritiziraju kod onih koji su i danas vjerni Učiteljstvu.
Na taj način, duboka crkva možda će i dalje nositi zaštitni znak “Katolička crkva”, ali bit će rob razmišljanja Novog poretka, podsjećajući na Židove koji su, nakon što su prije Pilata poricali Kristovo kraljevstvo, porobili građanski autoritet njihova vremena: “Nemamo drugog kralja osim Cezara” (Iv 19, 15). Današnji Cezar zapovijeda nam da zatvorimo crkve, nosimo masku i obustavimo proslave pod izlikom pseudopandemije.
Komunistički režim progoni kineske katolike, a svijet iz Rima ne čuje ništa osim šutnje. Sutra će novi Tit razriješiti hram Vijeća, prevozeći njegove ostatke u neki muzej, a božanska osveta poganskih ruku još će jednom biti postignuta.
Neki bi mogli reći da koncilski oci i pape koji su predsjedali tom skupštinom nisu shvatili implikacije koje bi njihovo odobravanje dokumenata Vatikana II. imalo na budućnost Crkve. Ako je to bio slučaj – tj. ako je bilo kasnijih žaljenja u njihovom ishitrenom odobravanju heretičkih tekstova ili tekstova bliskih krivovjerju – teško je razumjeti zašto nisu mogli odmah zaustaviti zlostavljanja, ispraviti pogreške, razjasniti nesporazume i propuste.
I povrh svega, neshvatljivo je zašto je crkvena vlast bila tako bezobzirna prema onima koji su branili Katoličku istinu, a istodobno su bili tako užasno susretljivi prema pobunjenicima i hereticima. U svakom slučaju, odgovornost za koncilsku krizu mora se položiti na noge Vlasti koja je, čak i usred tisuću apela na kolegijalnost i pastoral, ljubomorno čuvala svoje ovlasti, izvršavajući ih samo u jednom smjeru, odnosno protiv pusillusa grex (malog jata) i nikada protiv neprijatelja Boga i Crkve.
Vrlo rijetke iznimke, kada je sveti ured cenzurirao heretičkog teologa ili revolucionara, nude samo tragičnu potvrdu pravila koje se provodi desetljećima; a da ne spominjemo da su mnogi od njih u novije vrijeme rehabilitirani bez ikakvog umanjivanja svojih pogrešaka, pa čak i unaprijeđeni na institucionalne položaje u Rimskoj kuriji ili papinskim atenejima.
To je stvarnost, kao što proizlazi iz moje analize. Međutim, znamo da, osim progresivnog krila Vijeća i tradicionalnog katoličkog krila, postoji i dio episkopata, svećenstvo i narod koji pokušava držati jednaku distancu od onoga što smatra dvjema krajnostima. Govorim o takozvanim “konzervativcima”, odnosno centrističkom dijelu crkvenog tijela koji na kraju “nosi vodu” za revolucionare, jer, odbacujući njihove ekscese, dijeli ista načela.
Pogreška “konzervativaca” leži u tome što daju negativnu konotaciju tradicionalizmu i stavljaju ga na suprotnu stranu progresivizma. Njihova aurea mediocritas (putem medija) sastoji se u proizvoljnom postavljanju ne između dva poroka, već između vrline i poroka. Oni su ti koji kritiziraju ekscese pachamame ili najekstremnije Bergogliove izjave, ali koji ne toleriraju ispitivanje Vijeća, a kamoli unutarnju vezu između koncilskog karcinoma i trenutnih metastaza.
Korelacija između političkog konzervativizma i vjerskog konzervativizma sastoji se u usvajanju „centra“, sinteze između „desne“ teze i „lijeve“ antiteze, prema hegelovskom pristupu koji su njegovali umjereni pristaše Vijeća.
U civilnoj sferi, duboka je država upravljala političkim i socijalnim neslaganjem koristeći se organizacijama i pokretima koji su samo prividno oporbeni, ali koji su zapravo ključni za održavanje moći. Slično tome, u crkvenoj sferi, duboka crkva koristi umjerene “konzervativce” kako bi vjernicima pružila dojam da nude slobodu. Na primjer, sam Motu Proprio Summorum Pontificum, dodijeljujući proslavu u izvanrednom obliku, zahtijeva saltem implicititer (barem implicitno) da prihvatimo Koncil i priznamo zakonitost reformirane liturgije.
Ovaj trik sprečava one koji imaju koristi od Motu Proprija da iznesu bilo kakav prigovor ili riskiraju raspuštanje zajednica Ecclesia Dei. I u kršćanskom narodu usađuje opasnu ideju da dobra stvar, da bi imala legitimitet u Crkvi i društvu, nužno mora biti popraćena lošom stvari ili barem nečim manje dobrim. Međutim, samo bi zabluđeni um težio pružiti jednaka prava i dobru i zlu. Malo je važno je li netko osobno naklonjen dobru kada prepozna legitimitet onih koji su naklonjeni zlu.
U tom smislu, pobačaj “slobode izbora” kojeg teoretiziraju demokratski političari pronalazi svoju protutežu u ne manje odstupajućoj “vjerskoj slobodi” koju teorizira Vijeće, a koju danas tvrdoglavo brani anticrkva. Ako nije dopušteno da katolik podržava političara koji brani pravo na pobačaj, još je manje dopušteno odobriti prelata koji brani „slobodu“ pojedinca da ugrozi svoju besmrtnu dušu „odabirom“ da ostane u smrtnom grijeh.
Ovo nije milost; ovo je grubo zanemarivanje duhovne dužnosti pred Bogom da bi se naklonilo čovjeku uz naklonost i odobravanje.
Ova analiza teško da bi bila cjelovita bez riječi o novom jeziku koji je tako popularan u crkvenoj sferi. Tradicionalni katolički rječnik, namjerno je modificiran kako bi se promijenio sadržaj koji izražava. Isto se dogodilo u liturgiji i propovijedanju, gdje je jasnoća katoličkog izlaganja zamijenjena dvosmislenošću ili implicitnim poricanjem dogmatske istine. Primjera je bezbroj. Ovaj se fenomen također vraća u Vatikan II., koji je nastojao razviti “katoličke” verzije parola svijeta.
Ipak, želio bih naglasiti da su svi oni izrazi koji su posuđeni iz sekularističkih leksikona također dio novog jezika.
Razmotrimo Bergoglievo inzistiranje na “odlazećoj crkvi” na otvorenosti kao pozitivnoj vrijednosti. Slično tome, citiram sada iz Fratelli Tutti: „Živi i dinamičan narod, narod s budućnošću, neprestano je otvoren za novu sintezu zahvaljujući svojoj sposobnosti da prihvati razlike“ (Fratelli Tutti, 160). „Crkva je dom otvorenih vrata“ (isto, 276). „Želimo biti Crkva koja služi, koja napušta dom i izlazi iz svojih bogomolja, izlazi iz svojih sakristija, kako bi pratila život, održavala nadu, bila znak jedinstva … gradila mostove … srušiti zidove kako bi posijali sjeme pomirenja…“(isto,… ).
Sličnost s Otvorenim društvom koju traži Sorosova globalistička ideologija toliko je upečatljiva da mu gotovo predstavlja kontrapunkt Otvorene religije. A ova je Otvorena religija savršeno u skladu s namjerama globalizma.
Od političkih sastanaka „za novi humanizam“ koje su blagoslovili vođe Crkve do sudjelovanja napredne inteligencije u zelenoj propagandi, sve to juri za glavnom mišlju, u tužnom i grotesknom pokušaju da udovolji svijetu.
Jasan je kontrast riječima Apostola: „Pokušavam li sada pridobiti odobrenje ljudi ili Boga? Ili pokušavam ugoditi ljudima? Da još uvijek pokušavam ugoditi ljudima, ne bih bio sluga Kristov “ (Gal 1, 10).
Katolička crkva živi pod Božjim Pogledom; ona postoji za Njegovu slavu i za spas duša. Protucrkva živi pod pogledom svijeta, poklanjajući se bogohulnoj apoteozi čovjeka i prokletstvu duša. Tijekom posljednjeg zasjedanja Drugog vatikanskog sabora, pred svim sinodskim ocima, ove su zadivljujuće riječi Pavla VI. odzvanjale u vatikanskoj bazilici: “Religija Boga koji je postao čovjekom upoznala je religiju (takva je i ona) čovjeka koji sebe čini Bogom. I što se dogodilo? Je li bilo sukoba, bitke, osude? Moglo je biti, ali nije bilo.
Stara priča o Samarijancu bila je uzor duhovnosti koncila. Čitav ga je prožeo osjećaj bezgranične sućuti. Pažnju našeg vijeća zaokupilo je otkrivanje ljudskih potreba (a te potrebe rastu proporcionalno veličini koju zemaljski sin za sebe traži). Ali pozivamo one koji se nazivaju modernim humanistima i koji su se odrekli transcendentne vrijednosti najviših stvarnosti, da Vijeću dodijele priznanje barem za jednu kvalitetu i da prepoznaju vlastiti novi tip humanizma: i mi, u stvari, mi poštujemo čovječanstvo više od svih drugih.