Čitanje svetog Evanđelja po Luki
(Lk 11, 29-32)
U ono vrijeme: Kad je nagrnulo mnoštvo, poče im Isus govoriti: “Naraštaj ovaj naraštaj je opak. Znak traži, ali mu se znak neće dati doli znak Jonin. Doista, kao što je Jona bio znak Ninivljanima, tako će biti i Sin Čovječji ovom naraštaju.”
“Kraljica će Juga ustati na Sudu s ljudima ovog naraštaja i osuditi ih jer je s krajeva zemlje došla čuti mudrost Salomonovu, a evo ovdje i više od Salomona. Ninivljani će ustati na Sudu s ovim naraštajem i osuditi ga jer se obratiše na propovijed Joninu, a evo ovdje i više od Jone!”
Predragi u Kristu, koji je to znak koji traži to mnoštvo? Kakav istinski znak su nekoć tražili farizeji, licemjeri… a da ga gotovo i danas više manje traže ti isti pripadnici sljedba?
Komentar ove evanđeoske Riječi jasno daje do znanja: čudo koje izražava i opravdava Isusovu vlast – traženje je znaka od strane mnoštva.
Fascinantno je kako je uvijek, pa čak i u svetopisamskim tekstovima, od strane gotovo bliskih Božjih suradnika, opisano to upitano traženje znaka. Isusova vlast je itekako jasna. Od Oca dolazi i k Ocu se vraća. Postoji ta prekrasna Isusova svećenička molitva kojom se upravo “Spasitelj prikazuje i posreduje za ljude u trenutku Svoje žrtve”.
Ako se vratimo na evanđeosku Riječ sv. Mateja, apostola… tamo stoji zapisano: Doista, kao što Jona bijaše u utrobi kitovoj tri dana i tri noći, tako će i Sin Čovječji biti u srcu zemlje tri dana i tri noći. (Mt 12, 40) Ove riječi, kao što vidimo u evanđeoskoj Riječi sv. Luke, nisu navedene. Možemo se pitati zašto, ali ovaj naslov U srcu zemlje – preuzet kao maleni komadić Riječi sv. Mateja, apostola želio bih posebno naglasiti jer danas zemlja u kojoj je sam Sin prebivao odraz je samo jedne stvarnosti koja rađa, donosi na život – biljke, cvjetove… ali i čovjeka u konačnici “prima” posredstvom same smrti. U tom stilu Isus progovara, jer sred Smrti i Uskrsnuća stoji zemlja, kao jedno privremeno počivalište kako Isusa, tako i čovječanstva. Sjetite se samo Tišine Velike subote.
Ono što je danas veliki problem jest pobožanstvenjenje same zemlje. Zemlja nije bog! Zemlja nije ni Majka ni Otac našoj Vjeri! Zemlja je više figurativan prikaz stvaranja i nestajanja, doli je to stvarna kreativna moć koju bi trebalo oplakivati ili s kojom bi trebalo ne znam kako suosjećati… Navezanost na zemaljsko, na zemlju ili Zemlju, nije nimalo dobra. Ljubiti i poštivati, cijeniti i obrađivati, ali ne i štovati. Štuju se samo Nebo Istine, Mudrost Ljubavi i Bog Otac, Sin i Duh Sveti.
Velika je tragedija što smo tako postali posvećeni i predani religijama ili ovim – onim ocima religija, a nismo posvećeni ni predani Sinu svete Vječnosti, Isusu Kristu, čije smo čak Ime gotovo izbacili iz Krunice Milosrdnom Isusu (Božanskog Milosrđa), govoreći po Njegovoj…, a ne po Isusovoj… To su tragične i velike stvari iza kojih će morat odgovarat onaj koji voli i da predsjeda. Treba sred predsjedanja znati istinski i odgovarati na ljudsku potrebu dana.
Ostaje nam upamtiti više od Salomona i više od Jone, jer Krist – Ljubav i Istina, Mir i Pravda – uistinu više je od sveg i svakog!