Braćo moja i sestre… braćo moja i sestre moje… Danas kad zastanem nad nevjerom svog naroda… nad tako površnim molitvama… izgovaranju i izgovaranju što više, što ljepše, što duže… gotovo bez misli, a tek bez srca, tonem i klonem…
Dugo je to evanđelje i da se puno toga usporediti i prispodobiti s ovim vremenom i događajima. Bože… hvala Ti na tom rođenju djeteta… Hvala ti na tim bebicama koje su budućnost našeg naraštaja, ali gripa pa smrt… Stalno bolovanje… Uvijek netko po bolnici… Uvijek netko na osmrtnici…
Simptomi su očigledni: VELIKA je to NEVJERA puka hrvatskog! I preživjeli smo! I dobili smo neovisnost! No, mi smo tako nijemi… slijepi… bezvoljni… nemarni… lijeni… Mi smo “ajme Bože”! Toliko ovo vrijeme utječe na nas, da u čas klonemo duhom.
O, kad bi ovo Nebo čulo molitve srca bebica, ali bebica u duši… O, kad bi svaki čovjek imao za svoga prijatelja sveta čovjeka ili svetu ženu… O, kad bi mrtvac mogao doći u posjet svojoj rodbini pa im reći što mu je najpotrebnije za spasenje duše… O, kad bi i suša srca našeg dotakla Nebo…
Braćo moja… sestre moje… dok god ne protkamo svoje molitve ognjem i plamom vatre užarene i ne uništimo tim ognjenim mačevima Neba i Vjere sva klonuća i bijedu svoje nevjere, mi smo na putu Propasti! Bog vas stvarno blagoslovio, ali ne dopustio rađanje za paklene muke…
Krikova, mučenja… već sad jako puno ima! Pakla nad paklima ni u snu nikad ne bi za nikog poželio… Spasimo sebe! Spasimo sebe! A ova žena što se dotakla… neka nas hrabri na putu Vjere i Milosti koju samo Božja Volja može donijeti u naš život. Amen.