Baš onda kad se premišljamo, lomimo i razmišljamo o tome kako se ostaviti grijeha… kako napustiti tu stvarnost… uistinu, zavrijedi uzeti Riječ u svoje ruke i čitati onaj dio… Ta bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo bude bačeno u pakao.
Kome smo mi to povjerovali? Kom smo mi to dali svoje srce, svoju dušu, pa čak i svoj um? Bojim se… O, bojim se da se mi gubimo u “dobrom” našeg vremena… Bojim se da smo pod velikim povećalom stavljeni u kušnju, pred napast… i da naspram tolikoj Plemenitosti Božjoj i svim činima… padamo… gorimo za grijeh i padamo… kajemo se, ali čak nedovoljno i opet padamo… Stalno smo u padu… Stalno…
Psalmista kaže: Nesretan sam veoma, a mi? Imamo li snage to priznati? … jer s grijehom, u padu… kakvi da budemo, nego nesretni, a taj sablazan pogleda ne zaslužuje svu našu pažnju, energiju… Ne…