Kako li to ljudsko očekivanje biva ponekad tako suprotno onom Božjem… Bog postavlja Svoju Stvarnost. Bog pruža Svoju Milost, Utjehu, Okrepu… Svoju svetu Volju… na osobit, poseban; unikatan i tako univerzalan način.
Ljudska očekivanja… uvijek idu, više-manje, krivim smjerom. Ljudska stvarnost očekivanja… kao da seže za pogubnom vanjštinom gotovo svega što dolazi po upitu, po svjetovnosti… po društvenim krivim postavkama… i tako u nedogled. To su ta ljudska očekivanja… koja je i Isus osjetio, prokužio; uvidio i na jedan poseban način ukazao… bez osude… ali i tad` opet po ljudskom očekivanju, zamislite… On, Bog Vječnosti i Sin svete Ljubavi… od obična čovjeka, tj. ljudi svog kraja biva omalovažen…
Istina svetosti proroštva… kreće od samog Boga… kreće od Isusa – Proroka, te se nastavlja povješću niza mnogobrojnih proroka… istinskih, poniznih proroka… proroka koji su krv svoju dali…
Istina svetosti proroštva… nema definicije, jer tu Ljubav samog Boga nadilazi ma čak i objašnjenja i definicije, a sve utkano biva upravo u srcu istinskih proroka.
Predragi Isuse, mi se ovog trenutka ne želimo preneraziti ili sablazniti o Tebe. Mi želimo istinski biti Tvoji. Utopljeni u Istinu o Tebi, te isto tako i suživljeni s onim što nam Ti i samo Tvoja Istina želi izreći; prorokovati, te Ljubavlju i pristupom gotovo svete Iskrenosti utkati u srž bića. Mileni Kralju Ljubavi… predragi Božji Sine… na srcu nam Tvoje Ime i u duši nam Tvoja Istina u vijeke bili, amen.