“Ne čeznem ni za čim toliko koliko za tim da me jednom pošalju na Daleki istok”, prizna carissime Spinola Alojziju. “Najdraži bi mi bio Japan u kojemu je nekoć s toliko uspjeha radio Franjo Ksaverski. Siguran sam da će mi se jednom ispuniti najveća želja srca.”
“Meni bi bilo svejedno kamo će me poslati”, reče Alojzije. “Svaka bi mi zemlja dobro došla, samo kada bih u njoj mogao propovijedati poganima radosnu vijest.”
“To je svakako savršenije,” sa smiješkom će Spinola, “ali meni je Japan osobito drag. Već sam se počeo i spremati za tu zemlju jer pomalo učim potajice japanski jezik prema gramatici koju sastaviše naši misionari. Težak je to posao!”
“Molit ću se Bogu da vam se ta vruća želja ispuni”, doda Alojzije.
“Činite tako, brate!” reče Spinola. “Ja se puno pouzdajem u vaše molitve.”
Molitva pobožnoga subrata nije ostala bez ploda. Osam godina nakon Alojzijeve smrti pošao je Spinola kao misionar prema Japanu i nakon brojnih neuspjeha ušao u zemlju koja je bila zatvorena kršćanima, gdje je dugo radio kao revan vjerovjesnik sve dok ga napokon ne uhvatiše i ne odvukoše u strašan zatvor u Omuri blizu Nagasakija. Četiri patničke godine proveo je u vlažnu zatvoru punu nečistoće. Jedina mu je utjeha bila sveta misa koju bi služio kad god bi mu kršćani mogli pribaviti ono što je za nju potrebno. Mjesto kaleža služio se glinenom posudicom, mjesto plitice komadom stakla. U samoći je često mislio na nekadašnjega prijatelja kojega je Crkva već slavila kao blaženika. Srdačno se utjecao njegovu zagovoru. Kada ga napokon povedoše s njegovom subraćom na stratište i kada oko njegova kolca planu lomača, zazva ga posljednji put u pomoć. U nebu nađe taj mučenik, kojemu je također dodijeljena čast blaženika, svojega dragog subrata.
© Jedinstveni ulomak o molitvi subrata, gotovo blaženika, donosimo vam iz romana o sv. Alojziju Gonzagi PRINC GONZAGA, autora Wilhelma Hünermann. Dao dragi Bog da ove riječi budu gotovo molitva jednog sveca upravo za ono najpotrebnije i u tvom životu. (VERBUM, Split, 2015.)