Predraga braćo i sestre… ma obratio bih vam se i s pozdravom – predragi u Kristu, u Istini i Riječi svete Utjehe… i dok molimo molitve i dok se rađa nova misao i nova stvarnost, Božja sveta Milost prodire u srce čovjeka, otvara Mu se i pruža mu upravo najpotrebnije i još više – najbitnije.
Janje Božje… to je Božja Riječ… to je Božja Istina… vjerujte mi, baš razmišljam o nostalgiji za Vječnim i još više k tomu, ne da toliko razmišljam koliko to nekako proživljavam… Lijepo je i ispovjediti se i primiti Isusa, ali Vječnost uz sve to skupa, osim što biva još bliža čovjeku, biva mu za vrijeme ovozemaljskog života još više nedostatnija… Da, usudio bih se reći, tj. ponoviti: još više nedostatnija…
Nije li bolna istina ne znati svoju konačnicu?! Nije li bolna istina… bez obzira na Vjeru, Nadu i Ljubav… olako pasti, olako potonuti… ma olako grijehom, braćo i sestre, biti ovladan?! I onda normalno da ti je nostalgija za Vječnim tim veća, tim šira, tim dublja… neizmjerno nedostatna… ali ne poradi Boga, već poradi pada… I milijardu puta ćemo si za utjehu i čuti i tješiti se riječima: Ne treba se bojati. Ali mi, kao ljudi, nismo tim zadovoljni.
Znate gdje je greška?! Općeljudska greška?! Kad i po najboljoj tvojoj namjeri, bilo usmenoj ili pismenoj… tvoj sugovornik, tvoj brat ili tvoja sestra… tebe jednostavno ne doživljavaju tako kako si ti to zamislio… a zašto? Upravo stoga jer nismo isti. Nisu nam misli iste! Nisu nam ni namjere iste! I netko će te opravdati, netko će te kuditi. Netko će te razumjeti, netko će te osuditi. To je tako danas jednostavno postalo.
© Gospodine, Ti koji si u Vrtu molitve osjećao potrebu za nebeskim… koji si osjećao i proživljavao nostalgiju za Vječnim… nauči nas budnosti, molitvi, ljubavi i strpljenju…
Dakle, predraga braćo i sestre, događa se ljepota sred Milosti za vrijeme molitve… događa se ljepota sred proživljavanja svetosti sv. Mise, euharistijskog Slavlja… događa se ljepota kad osjetiš ljubav od bližnjeg: radilo se o roditelju ili pouzdanoj bliskoj osobi… ljubavi života, srodnoj duši života… ali što s onim trenucima kad zavlada suhoća… kad zavlada praznina, pustoš… Što pak s tim trenucima? … jer i kroz to je potrebno proći… i to je potrebno proživjeti da bi se postalo i ostalo čovjekom.
Gospodine, Ti koji imaš Riječi Života Vječnog… Ti koji znaš kroz što moje srce osobno prolazi… kao i što moje čitavo biće proživljava… oprosti nered u duši… u srcu… u umu… Oprosti nerede Gospodine koje sam si sam prouzrokovao, a možda čak i druge obezvrijedio ili obeščastio… Ti, Gospodine, Kapetane mog srca, oprosti… jer u ovom trenutku sada ne samo da se kajem, već s pouzdanjem u dobro budućnosti koja je već tu… pronalazim Smisao, Utjehu… uz molitvu poput apostola: Umnoži nam Vjeru.
Duboko uvjeren kako je i njih hvatala nostalgija za Vječnim… duboko uvjeren kako je i njih oluja života mučila, te tegobe zadavala, povjeravam se zagovoru svetosti vjernih tvojih odabranika, mučenika… svetih pastira… u Nadi da životna stvarnost postane izvorom blagoslova, ne samo za mene, već i za moje bližnje… a Ti Gospodine, utješi, usliši ovaj vapaj…