Čitanje svetog Evanđelja po Luki
(Lk 9, 23-26)
U ono vrijeme:
Reče Isus svojim učenicima:
»Hoće li tko za mnom,
neka se odrekne samoga sebe,
neka danomice uzima križ svoj
i neka ide za mnom.
Tko hoće život svoj spasiti,
izgubit će ga;
a tko izgubi život svoj poradi mene,
taj će ga spasiti.
Tȁ što koristi čovjeku
ako sav svijet zadobije,
a sebe samoga izgubi
ili sebi naudi?
Doista, tko se zastidi mene i mojih riječi,
toga će se i Sin Čovječji stidjeti
kada dođe u Slavi svojoj i Očevoj
i svetih anđela.«
Riječ Gospodnja.
Ma ne trebaš se čovječe, ni mučiti, ni grčiti… umro na ovaj ili onaj način… u konačnici život sâm opravdava.
Ne daj, Bože, nepripravne smrti, no one, kao da su danas, gotovo neizbježne. I dok proslavljamo blagdan sv. Nikole Tavelića, prezbitera i mučenika… proslavimo stvarnost Života… Vječnosti… Istine i same Ljubavi…
Promišljajući o svetosti ovog evanđeoskog ulomka, zar da srca zatvorimo nad stvarnosti koja se i danas ponavlja?! Prekrasno to biva zapisano: Oni su u Miru. Da, njih se ne dotiče muka nikakva… Ta Sin svete Vječnosti, za njih i prikazuje i moli i zagovara pred Prijestoljem Oca.
Sačuvati život?! Zar je to moguće?! Ne, predragi, jer nama je upravo izgubiti život, da bi ga u konačnici dobili, zaživjeli… te u njemu istinski i bili radosni i sretni… jer ovo je uistinu Dolina suza… ovo je Dolina i patnje i boli i nemorala… krvi i mučenika vjekova… To se samo jedno na drugo nadovezuje… vjekovima… ne godinama, ni desetljećima… već vjekovima…
Zahvalna srca, pred Licem Neba i svete Vječnosti… zahvalimo danas Bogu na daru života… odričući se Sotone i sve zavodljivosti i sjaja njegova… svih zala, psovki… pogrda i prokletstava…
Izvor:
- Sveti zbor za bogoštovlje (1991.); Red Čitanja, Svetačka Čitanja, Kršćanska sadašnjost, Zagreb