Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
(Mt 15, 21-28)
U ono vrijeme: Ode Isus i povuče se u krajeve tirske i sidonske. I gle: žena neka, Kanaanka iz onih krajeva, iziđe vičući: »Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta!« Ali On joj ne uzvrati ni riječi. Pristupe Mu nato Njegovi učenici te Ga moljahu: »Udovolji joj jer viče za nama.« On odgovori: »Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova.« Ali ona priđe, pokloni Mu se ničice i kaže: »Gospodine, pomozi mi!« On odgovori: »Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.« A ona će: »Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!« Tada joj Isus reče: »O, ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.« I ozdravi joj kći toga časa.
Riječ Gospodnja.
Budite bez brige, moglo bi se još možda i sada reći, ali vjerujte mi… nigdje kao u ovom evanđeoskom odlomku, ovog svetog Evanđelja po Mateju, ne dolazi veličina ljudske odanosti Bogu toliko do izražaja, kao ovdje…
Čovječe, vrijeme je… Uistinu je vrijeme, ne samo da padneš na koljena pred Križem Milosti, Ljubavi i Nade… već i da se prostreš sa svom svojom postojanosti… sa svim što nosiš i u srcu i u duši, kroz sav život… upravo pred Lice Njegovo… pred Lice Božje, čiji smo blagdan Preobraženja već prethodnog dana proslavili…
Možemo biti nestalno jedno vrijeme, dva vremena… ali nikako čitav život, jer Bog daje i daje i daje… ali nekad dođe i da se dato oduzme, a važno je da tad’ ne bude kasno…
Neko rano jutro, vraćajući se s posla ugledao sam, s obzirom da je to bilo oko 8 sati ujutro, a Sunce je već dobrano izišlo… biljku s cvjetovima… pazite, biljku… u potpunosti obasjanu Suncem, pa vam tu sliku pružam i sad… kroz riječ, a Bog neka vam i dalje pruži i nakon ove evanđeoske Riječi…
Zamislite, to je bila tek jedna biljka, možemo reći tek jedan čovjek, poput ove žene… a što je tek s drugim biljkama?! Što je tek s drugim ljudima?! To, duboko vjerujem, sam Bog… samo Nebo i sam Bog… dobro znaju… a na meni i tebi je toliko ćemo se otvarati istinskom Suncu Života… koliko ćemo se prepuštati toj Svjetlosti, toj Toplini, toj Ljubavi… jer ili ćemo dopuštati bivati obasjani Suncem i Životom i sve više i više bivati u Okrilju Sunca Milosti i Nade ili ćemo izgoriti, osušiti se… i još gore nego uvenuti…
Zato te potičem… pripazi na svoje življenje… pripazi na svoje djelovanje… Pripazi na svoju samoću, jer po njoj se očituje veličina odanosti Bogu, kao i u svim životnim situacijama i okolnostima…
Izvor:
-
Sveta kongregacija za bogoštovlje (2009.); Red Čitanja, Svagdanja Čitanja, Kršćanska Sadašnjost, Zagreb