Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
(Mt 13, 1-9)
Onoga dana Isus iziđe iz kuće i sjede uz more. I nagrnu k Njemu silan svijet te je morao ući u lađu: sjede, a sve ono mnoštvo stajaše na obali. I zborio im je mnogo u prispodobama:
»Gle, iziđe sijač sijati. I dok je sijao, nešto zrnja pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. Nešto opet pade na kamenito tlo, gdje nemaše dosta zemlje, i odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. A kad sunce ogranu, izgorje i jer nemaše korijena, osuši se. Nešto napokon pade na dobru zemlju i davaše plod: jedno stostruk, drugo šezdesetostruk, treće tridesetostruk.«
»Tko ima uši, neka čuje!«
Riječ Gospodnja.«
Predragi u Kristu,
postavlja se svet upit ovog dana: Koji su to plodovi današnjice? I dok Isus progovara, kao i nekad, tako i danas mnogo u prispodobama… duša se itekako pita: Zašto ptice pozobaše to malo zrnja uz put? Što Isus želi reći sa sljedećim: odmah izniknu… izgorje… osuši se…
Ako su takvi bili „plodovi” onog vremena, kakvi su to tek onda plodovi ovog vremena? Preljubljeni, zar ne slutite u ovim riječima sijača današnjice možda? Nije to samo riječ o stvarnosti nekog zemljoradnika, već je to riječ, prvotno o prispodobi… poredbi ili metafori kojom se Isus služio, ali duboko vjerujem i kao Sin Božji, poznajući svu stvarnost i ovozemne budućnosti uputio ih i čovjeku današnjice… čovjeku ovog vremena.
Ova prispodoba je nekako tužna, jer ako istinski doživimo nesretni kraj tog sijanja, određenog sijača… onda uistinu kao da i nema ploda. Pa i u konačnici i ovo nešto napokon pade na dobru zemlju… možda ipak odaje sretniji kraj: plodove koje se umnažaju i razvijaju…
Osjećamo li se istinski posijani ipak na dobroj zemlji… tad’ dobro prionimo uz trud i napor da se dogodi posluh Božjoj Volji, ljubav stvarnosti Krista, te nada u konačno Spasenje koje po Duhu Životvorcu biva obistinjeno već sada, kao i nekoć.
Izvor:
-
Sveta kongregacija za bogoštovlje (2009.); Red Čitanja, Svagdanja Čitanja, Kršćanska Sadašnjost, Zagreb