Čitanje svetog Evanđelja po Marku
(Mk 8, 22-26)
U ono vrijeme: Kad Isus i učenici dođoše u Betsaidu dovedu Mu slijepca pa Ga zamole da ga se dotakne. On uhvati slijepca za ruku, izvede ga iz sela, pljunu mu u oči, stavi na nj ruke i zapita ga: »Vidiš li što?« Slijepac upilji pogled i reče: »Opažam ljude; vidim nešto kao drveće … hodaju.« Tada mu Isus opet stavi ruke na oči i slijepac progleda i ozdravi te je mogao sve jasno na daleko vidjeti. Tada ga posla kući i reče mu: »Ne ulazi u selo.«
Riječ Gospodnja.
Na osnovu onog što današnje Evanđelje unosi u živote mnogih, pred Bogom i pred ljudima… mogu samo iznijeti odgovor na Kristov upit.
Vidim Gospodine… Vidim Oče, jer si mi Ti to omogućio… Vidim, jer si Ti dopustio ovim očima da gledaju i vide… Ali, što vidim? Ispred mene nalazi se veliko stablo. Tek malen čovjek i dijete pred njim… Grlim to stablo i promatram prema visinama, ali što dalje vidim… to su meni nedokučiva prostranstva.
Puštam Zemlju i sve što se na njoj događa, puštam Ju jer sam doslovce nemoćan pred izazovima na Njoj, ali hitam i čeznem čvrst na zemlji, k Nebu.
I što se događa u svemu tom? Kao kad se dijete u boli pronađe pred vlastitom majkom, od koje traži pomoć. Suzama miluje njeno rame i tiho jeca…
Dok god čovjek bude čovjek… ti budeš ti… grijeh će biti sama ništica pred Ljubavi koja nas zna kamo voditi…
Izvor:
- Sveta kongregacija za bogoštovlje (2009.); Red Čitanja, Svagdanja Čitanja, Kršćanska Sadašnjost, Zagreb