“Go iziđoh iz krila majčina,
go ću se onamo i vratiti.
Gospodin dao, Gospodin oduzeo!
Blagoslovljeno Ime Gospodinovo!” (Job 1, 21)
I Krist… i Ivan Krstitelj… i svaki čovjek na ovom svijetu ove Jobove riječi s početkom svoga života može dati životu, otvarajući po prvi put na ovom svijetu svoje oči, gledajući stvarnost oko sebe i dišući svojim malenim nosnicama. O, ljudi… možemo li naći ikakvu paralelu između Jobova života i života naše Prečasne Djeve Marije.
© Svetost susreta sred Marijina pohoda sv. Elizabeti biva tako očigledna, jer i danas Krv vapi…
Poniznost… Poniznost… i sama Poniznost… resila je Lik Majke o kojoj i ovaj mjesec zbori, pjeva i donosi obilje misli raznih otaca, kao i ostalih blaženika i svetaca. Ma čovječe, možemo li ja i ti biti ono što su bili Elizabeta i Marija? Da li su nam tako susreti srca zapaljeni da nastaje novost života, novost misli, novost apsolutno svega što donosi obilje roda i ploda za čovječanstvo ne samo trenutnog postojanja, već čitave budućnosti na koju sam Bog misli?
Evo misli koja je nekako i posebna i dotaknuta tom zapovijedi Ljubavi prema bližnjemu svome, a Ta Ljubav dopušta da se očituje u svojoj malenosti i skrovitosti, ali na plamteći način za tako velik broj odabranika, da ga mi nismo ni svjesni. Ima ih… više no zvijezda na Nebu. Ima ih… više no zrna pijeska po pustinji. Ima ih…
Doživjeli mi ono stanje svete nutrine i blagoslova kakvog je Blažena Djevica čuvala i njegovala u Sebi. O, Ljubavi koja izvireš kad se dotiču dvije svete ruke pune silnih dobrih djela, satkane od krvi i mesa koje je dodirivalo i nježno milovalo svetost doma Josipova i Zaharijina. Doživjeli mi tu živu prožetost Ljubavi i Mira koje nikad ne umire.
Zapamtite ljudi dragi da naša aktivnost i naša djelatnost može biti spriječena i može biti razorena, ali je ona upisana u Knjigu Vječnosti, ako je to Bog htio. Zapamtite ljudi dragi da sve naše postoji zahvaljujući Bogu koji vječno živi. Kako samo lako padnemo u strahovitu osudu svoje vlastite egzistencije poput Joba i kako li jadikujemo. Kako li mi nekako ljudi moji život pretvorimo u samu nostalgiju za smrću, kao da ju nikad nećemo okusiti, a ona je tako nadohvat da se izbjeći ne može.
© Dopustite si često promišljati o temelju svega što naš život sačinjava… o biti i apsolutno svemu što život satka… i učimo se prihvaćanju Božje Volje i Poniznosti poput Isusa…
I svečano ćemo mi uresiti likove dviju žena koje povijest pamti i ljubi. Svečano ćemo im sve dati, ali je pravo pitanje koliko smo mi spremni odijeliti se od svečanosti i bogatstva u umjetnosti i dati si važnosti na Skromnosti i Skrovitosti. Lud li sam ako mislim doživjeti nešto, a ne pokušati se potruditi za to. Lud li sam ako svoje srce planiram samo sačuvati za sebe… O, kako li sam lud… a postoji još više… još mnogo, mnogo više od srodne duše… duša koja čeka na taj potez da plamti sve okolo dok se srca budu ljubila.
Što je to ljudi dragi iskrenost srca? Što je to, danas, nešto iza čega mogu stati svojim životom i svojim primjerom? Ono čega se neću sramiti? Od čega neću odstupati? Sebe dati? Može li to biti nutrina moga srca? Može li to biti ljubav koju ću nježno zagrliti i koju ću molitvom svakodnevno ohrabrivati, odgajati i uzdizati? Ma može! Evo ključnih riječi: MOLITI SVAKODNEVNO. Evo ključnih riječi mili moji… riječi koje nam daju i trebaju davati Milost iz dana u dan, a nježnost upravo prema toj Stvarnosti za koju smo spremni ne samo odijeliti svoje sate i trenutke, već i živjeti sve više… sve žarče… sve hitrije… uzbudljivije…
Ako mi kao Božji stvorovi u sebi nemamo posijano srce koje titra za Ljubav prema Bogu i prema bližnjemu… ako to osjećamo i iz dana u dan spoznajemo, počnimo žarko moliti za to. Moliti iskreno. Moliti bez prijetvornosti. Moliti bez ikakvog traženja, a kamoli one loše zbiljnosti za naše bližnje… Moliti pogledom… Moliti…