Draga braćo i sestre,
započnimo naše razmišljanje pitanjem kojim završava upravo objavljeno Evanđelje: „Hoće li Sin Čovječji, kad dođe, naći Vjere na Zemlji?” (Lk 18, 8). To pitanje otkriva nam ono što je najdragocjenije u Gospodinovim Očima: Vjera, naime veza Ljubavi između Boga i čovjeka. Danas pred nama imamo sedam svjedoka, novih svetaca, koji su Božjom Milošću, održavali svjetiljku Vjere upaljenom. Doista i sami su postali svjetiljke sposobne širiti Kristovo Svjetlo.
Kada razmatramo velika materijalna, kulturna, znanstvena i umjetnička blaga, Vjera sja ne zato što ta dobra treba podcijeniti, već zato što bez Vjere gube svoje značenje. Naš odnos s Bogom je od najveće važnosti jer je na početku vremena sve stvorio ni iz čega, a na kraju vremena spasit će se smrtna bića od ništavila. Svijet bez Vjere, dakle, bio bi naseljen djecom koja žive bez Oca, odnosno stvorenjima bez spasenja.
Zbog toga, Isus, Sin Božji koji je postao čovjekom, pita o Vjeri: ako bi nestala iz svijeta, što bi se dogodilo? Nebo i Zemlja ostali bi kao prije, ali u našim srcima više ne bi bilo Nade; sloboda svakoga bila bi poražena smrću; naša želja za životom, raspršila bi se u ništavilo. Bez Vjere u Boga ne možemo se nadati spasenju. Isusovo pitanje može nas uznemiriti, ali samo ako zaboravimo da ga postavlja sam Isus. Gospodinove Riječi, doista, uvijek su „Evanđelje”, radosna Objava spasenja. To spasenje je dar vječnog Života koji primamo od Oca, po Sinu, snagom Duha Svetog.
Dragi prijatelji, upravo zato Krist govori svojim učenicima o „potrebi da se uvijek molimo i da ne klonemo duhom” (Lk 18, 1). Kao što se nikada ne umorimo disati, tako se nikada ne umorimo ni moliti! Kao što disanje održava život tijela, tako i molitva održava život duše: Vjera se, naime, izražava u molitvi, a autentična molitva živi od Vjere.
Isus nam pokazuje tu povezanost prispodobom: sudac ostaje gluh na hitne molbe udovice, čija ga ustrajnost konačno navodi na djelovanje. Na prvi pogled, takva ustrajnost postaje za nas prekrasan primjer Nade, posebno u vremenima kušnje i nevolje. Ipak ženina ustrajnost i sudac, koji djeluje nevoljko, postavljaju temelje za provokativno Isusovo pitanje: Neće li Bog, Dobri Otac, „udijeliti Pravdu svojim izabranicima koji Mu vape dan i noć?” (Lk 18, 7).
Dopustimo da ove riječi odjeknu u našim srcima: Gospodin nas pita vjerujemo li da je Bog pravedan sudac prema svima. Sin nas pita vjerujemo li da Otac uvijek želi naše dobro i spasenje svake osobe. U tom smislu, dvije kušnje testiraju našu Vjeru: prva crpi snagu iz skandala zla, navodeći nas na pomisao da Bog ne čuje vapaje potlačenih i da nema sažaljenja prema nevinima koji pate. Druga kušnja je tvrdnja da Bog mora djelovati onako kako mi želimo: molitva tada ustupa mjesto zapovijedi Bogu, da ga nauči kako biti pravedan i učinkovit.
Isus, savršeni svjedok sinovskog povjerenja oslobađa nas od obje kušnje. On je nevin, koji posebno tijekom svoje Muke, ovako moli: „Oče, budi Volja Tvoja” (usp. Lk 22, 42). Učitelj nam daje iste te riječi u Očenašu. Sjetimo se da se Isus, što god nam se dogodilo, povjerio kao Sin Ocu. Stoga smo braća i sestre u Njegovo Ime, pa možemo proglasiti: „Doista je dostojno i pravedno, naša dužnost i naše spasenje, uvijek i svugdje Tebi zahvaljivati, Gospodine, Sveti Oče, Svemogući i Vječni Bože, po Kristu Gospodinu našemu” (Euharistijska molitva II, Predslovlje).
Molitva Crkve, podsjeća nas da Bog svima daje pravdu, dajući svoj Život za sve. Dakle, kada vapimo Gospodinu: „Gdje si?”, pretvorimo ovaj zaziv u molitvu i tada ćemo prepoznati da je Bog prisutan tamo gdje nevini pate. Kristov Križ otkriva Božju Pravdu, a Božja Pravda je Oprost. On vidi zlo i otkupljuje ga preuzimajući ga na sebe. Kada smo „razapeti” boli i nasilja, mržnje i rata, Krist je već tu, na Križu za nas i s nama. Nema vapaja koji Bog ne tješi; nema suze koja je daleko od Njegova Srca. Gospodin nas sluša, grli nas takve kakvi jesmo i preobražava nas takve kakvi je On. Oni koji odbacuju Božje Milosrđe, međutim, ostaju nesposobni za milosrđe prema bližnjemu. Oni koji ne prihvaćaju Mir kao dar, neće znati kako dati Mir.
Dragi prijatelji, sada razumijemo da su Isusova pitanja snažan poziv na Nadu i djelovanje: kada Sin Čovječji dođe, hoće li naći Vjeru u Božju Providnost? Doista, upravo ta Vjera podržava našu predanost Pravdi, upravo zato što vjerujemo da Bog spašava svijet iz Ljubavi, oslobađajući nas od fatalizma. Kada čujemo vapaje onih u teškoćama, zapitajmo se jesmo li svjedoci Očeve Ljubavi, kao što je Krist bio prema svima. On je ponizni koji poziva ohole na obraćenje, Pravednik koji nas čini pravednima. Sve to vidimo u životima novih svetaca: oni nisu heroji ili zagovornici nekog ideala, već autentični muškarci i žene.
Ovi vjerni Kristovi prijatelji su mučenici za svoju Vjeru, poput biskupa Ignazija Choukrallaha Maloyana i katehete Petera To Rota; oni su evangelizatori i misionari, poput sestre Marije Troncatti; one su karizmatične osnivačice, poput sestre Vincenze Marije Poloni i sestre Marije del Monte Carmelo Rendiles Martínez; sa srcima koja gore odanošću, dobročiniteljice su čovječanstva, poput Bartola Longa i Joséa Gregoria Hernándeza Cisnerosa. Neka nam njihov zagovor pomogne u našim kušnjama, a njihov primjer nas nadahne u našem zajedničkom pozivu na svetost. Dok putujemo prema tom cilju, molimo se neprestano i nastavimo u onome što smo naučili i čvrsto vjerujemo (usp. 2 Tim 3, 14). Vjera na Zemlji tako održava Nadu u Nebo.
Izvor: