Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
(Mt 19, 16-26)
U ono vrijeme: Gle, pristupi Isusu neki čovjek i reče: »Učitelju, koje mi je dobro činiti da imam Život vječni?« A On mu reče: »Što me pitaš o dobrome? Jedan je samo dobar! Ali ako hoćeš u Život ući, čuvaj zapovijedi.« Upita Ga: »Koje?« A Isus reče:
Ne ubij!
Ne čini preljuba!
Ne ukradi!
Ne svjedoči lažno!
Poštuj oca i majku!
I ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga!
Kaže mu mladić: »Sve sam to čuvao. Što mi još nedostaje?« Reče mu Isus: »Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na Nebu. A onda dođi i idi za mnom.« Na tu riječ ode mladić žalostan jer imaše velik imetak.
A Isus reče svojim učenicima: »Zaista, kažem vam, teško će bogataš u Kraljevstvo nebesko. Ponovno vam velim: Lakše je devi kroz uši iglene nego bogatašu u Kraljevstvo Božje.«
Čuvši to, učenici se silno snebivahu govoreći: »Tko se onda može spasiti?« A Isus upre u njih pogled pa im reče: »Ljudima je to nemoguće, ali Bogu je sve moguće.«
Riječ Gospodnja.
Preljubljena braćo i sestre u Kristu,
danas nas svetost evanđeoske Riječi, uistinu, potiče na promišljanje o svetosti odricanja. Tko bude molio Službu čitanja, imat će priliku moliti nad riječima:
»Evo, pedljem si mi dane izmjerio, †
život moj je kao ništa pred Tobom: *
tek dašak je svaki čovjek.
Poput sjene čovjek prolazi, †
tek dašak je sve bogatstvo njegovo: *
zgrće, a ne zna tko će ga pokupiti.«
Riječi su to iz Ps 39 (38), koje nas uistinu mogu potaknuti na promišljanje o temeljnoj stvarnosti čovjeka… tko čovjek u svojoj bîti jest.
Promatrajući samo život sv. Antuna Opata, kojeg danas slavimo… svo to bogatstvo koje je u čas razdijelio siromasima, te sestru povjerio određenim pouzdanim djevicama… u partenon (djevojački dom) imao je veliku Milost i izvršio svetost poziva na temeljno odricanje od apsolutno svega. U čas, život mu se promijenio… U čas…
Mi, grešni i nevoljni, itekako smo pozvani svakodnevno na svetost odricanja… odricanja od apsolutno svega nebitnog, nevažnog… itekako nekorisnog… Žalosno je to što je toliko istinskih propovijedi o svetosti odricanja premalo, jer nekad kad se sluša propovijed, ima se dojam kao da se čovjek ne treba gotovo ničeg odreći… a u biti smo pozvani itekako se odricati… svakog životnog momenta… i od ovog i od onog… od svega.
Bože, daj nam snage, ma da mrvicu tog odricanja koje je imao sv. Antun Opat i mi zaživimo u svom životu, ali ne od gluposti, od onog što nas ne mijenja, već upravo od onog što nas uistinu itekako mijenja, preobražava i čini boljim, a ne gorim ljudima.
Odreci se neprimjerenih misli, neprimjerenih riječi, neprimjerenih djela… Odreci se te neprimjerene stvarnosti za tvoju dušu, jer to ranjava sama tebe, jer to sama tebe ubija i čini gorim… Sve što je savršeno u ovom svijetu i ovom svijetu, sve je to ništa… ništa pred Licem Boga Živog. Ništa… a upravo to ubija i duh i dušu i tijelo… i ranjava nas i čini nas slabima i pred svom ovozemnom odgovornosti, obvezama… jer izranjamo iz Dobra, a uranjamo u Zlo… Prebolno je to i pretužno…
Koliko imanja danas u svijetu zjapi praznima, napuštenima… Koliko se samo parnica vodi po sudovima, upravo radi tog što nema Mira, te samog blagoslova itekako ponestaje…
Sve smo stekli… Izborili smo se za svoja četiri zida… a u biti ni naša koža ne pripada nama… Ni naša kosa, ni naši nokti, ni naše lice, ni naši obrazi… ni usne, ni ruke, ni noge… ništa, ne pripada nama… Činjenica je istinita – Ništa ne pripada nama, već sve pripada upravo Bogu Stvoritelju, Sveuzdržavatelju… Da, našem Spasitelju i Otkupitelju…
Osobno, najljepše od našeg Isusa, evanđeoske svete Riječi izgovorene su upravo: ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Ljubi… Prihvati ga/ju kakav/-va jest… i u konačnici, živi Ljubav, da bi i samom tebi to nemoguće, itekako postalo moguće.
Izvor:
- Sveti zbor za bogoštovlje (1991.); Red Čitanja, Svetačka Čitanja, Kršćanska sadašnjost, Zagreb