Dođe taj trenutak kad želiš izvesti dušu iz svih obveza, predrasuda, nedaća… ma iz sve drame života i podijeliti s nekim svoje dragocjene trenutke… misterij svog života i zajedništvo koje neće umrijeti tako lako. Voljeti je kao predanost u Vjeri. Voljeti sa sigurnošću mogu onog trenutka pred svojom vlastitom kućom kad otvaram vrata svog automobila, poželim sjesti u njega i odvesti se tamo gdje ću izvesti dušu… izvesti sebe…
Kako je Ljubav od Propetog Stanja htjela udijeliti slobodu čovjeku! Nevjerojatno! Kako li je Ljubav na Križu Razapeta, a čovjek pod Križem apsolutno slobodan. Ima da srce puca od previranja zašto je moralo tako biti i zašto je trebalo baš to uslijediti. Volim Te Bože i želim Ti reći kako Ti se zahvaljujem na nekim ljudima i kako ti ih predajem. Još prije negoli će uslijediti razlaz s osobom s kojom si se susreo… s osobom koja je izišla iz automobila i rekla “Vidimo se opet”, želim predati Tebi tu osobu, tu dušu… njezin život, njezinu sudbinu… apsolutno sve.
opis fotografije: čovjekova vožnja autom u noći (© dreamstime)
Puno je toga što si moramo reći, ali neka srca govore. Vidjeli smo se. Družili smo se. Gledali smo se. Zajedno smo promatrali taj sjaj u očima i radost iskrena smijeha. Tko si to može priuštiti? Tko si to može darovati? Samo ona srca koja predano znaju gdje leži njihova sreća, njihova sudbina… doslovno, njihov život.
Polažem svoje ruke u sigurnost ispravnosti tog postupka. Čvrsto želim osloniti se na Stvarnost Vjere i Nade koje se međusobno ljube i razume. K Cilju hitim i radosno sagorijevam od uzbuđenja, jer trebalo je, kao što znaš… imati hrabrosti i učiniti i taj korak.
Nemoj dopustiti da Prilika prođe, a da ju nisi sebi domogao pružiti!