Dragi brate, draga sestro,
pozvani smo u ovom vremenu zastati i odati pažnju onom Bitnom… odnosno onoj Stvarnosti koja nas poziva k Sebi… Itekako nas poziva, jer MI SMO NIŠTA bez Božje Blizine, Božjeg Blagoslova, kao i same Milosti…
ODAZOVI SE ljepoti Ljubavi bližnjeg, preko kojeg te sam Bog potiče da nisi sam, da je netko tu… da sred svete Vječnosti tvoj brat, tvoja sestra… blizinom svog pristupa samo s Božjim Blagoslovom tebi samom pružaju ono sveto, lijepo i jedinstveno…
© Neka nas Ljubav same Vječnosti i Istine odgaja za sva vremena… Istinski i s povjerenjem ljubimo
I sad kad zastanem… kad uvidim svu svoju stvarnost… sve pogrde, stvarane nelagode, a k tomu i neslogu, jer tog ima… činjenica je da će i Priroda progovoriti i kamen ne ostati na istom kamenu… Ali ti?! Ali ja?! Gdje smo mi? U svoj ovoj paranoji, dilemi… tolikim isprepletenim mislima… tolikoj pompi politikanstva sred medija… gdje smo mi?! … jer zastaneš kad čuješ kako tvoj bližnji na bližnjeg reagira bilo riječju, bilo gestom… Zastaneš…
Nismo birali svoj poziv. Nismo ostvarili svoje zvanje. A opet… Bog poziva?! Preko bližnjeg? Preko sna? Preko neke geste? Preko nutrine ispunjene Mirom, Ljubavlju, svetim Zadovoljstvom? O, da… I s čim ja to mogu slobodno danas raspolagati, a da ne ostanem ili zakinut ili pak osuđen… ?! To je ono što progoni normalno srce, te i sama čovjeka koji želi prije svega dobro narodu… Božjem narodu.
© Kad uvidiš da se sve raspada i gotovo nestaje pred Ljubavi i Dobrotom, jednostavno zastani… tiho zavapi… istinski se pomoli… zastani i sveto zajecaj…
Neka na ovom samom početku novog tjedna… novog proživljavanja… riječi budu tihe, ali opet jasne i pred Nebom i pred Zemljom… Neka nam čini budu sveti, a mi ljudi same Ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu… jer uzvjerovah, zato besjedim… odzvanja mi u nutrini bića, a ja vjerujem da će i mnogi od vas uzvjerovati Bogu Abrahamovu, Izakovu i Jakovljevu… Bogu Sinu svete Vječnosti… Bogu Duhu Svetom Tješitelju i Branitelju…