Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
(Mt 10, 28-33)
U ono vrijeme:
Reče Isus svojim apostolima:
»Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo,
ali duše ne mogu ubiti.
Bojte se više onoga
koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu.
Ne prodaju li se dva vrapca za novčić?
Pa ipak ni jedan od njih
ne pada na zemlju bez Oca vašega.
A vama su i vlasi na glavi sve izbrojene.
Ne bojte se dakle!
Vrjedniji ste nego mnogo vrabaca.
Tko god se, dakle, prizna mojim
pred ljudima,
priznat ću se i ja njegovim
pred Ocem, koji je na Nebesima.
A tko se odreče mene
pred ljudima,
odreći ću se i ja njega
pred svojim Ocem, koji je na Nebesima.«
Riječ Gospodnja.
Predragi u Kristu,
uistinu je zanimljiva činjenica kako se samo dan pred svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije – Velike Gospe, prisjećamo sv. Maksimilijana Marije Kolbea, prezbitera i mučenika, dok se pred svetkovinu Rođenja Blažene Djevice Marije – Male Gospe, prisjećamo hrvatskog prezbitera i mučenika – sv. Marka Križevčanina.
Ovo uistinu sveto Otajstvo Vjere, pa i sam misterij nebeske krunidbe mučenika, pred Majčin dan, kao da nas želi prisjetiti da bez vlastite proživljene Kalvarije Života, teško može biti događaja Spasenja… bez tog sebedarja… bez umiranja po Križu… Vječnost kao da je nedohvatna… no, riječi Sina svete Vječnosti… s Križa i po ovim svecima… i danas, nama upućene, uistinu bivaju utješne.
Nemojte se zavaravati pred stvarnosti Križa i Patnje, jer Knjiga Mudrosti lijepo kaže: Za malo muke zadobili su dobra velika, jer Bog ih je stavio na kušnju i našao da su Ga dostojni. Ma što je ta patnja i bol, naspram Vječnosti?! Ovo malo muke, uistinu ne treba plašiti nikoga, jer samo osvrćući se na vlastiti životni vijek, vidimo kako je sve tako brzo prolazno… I ne okrenemo se… i ne pozdravimo se… i ne uputimo si sve srcem željeno… već se dan gasi i nestaje.
Da nije Gospodin za nas bio… tko zna što bi bilo… I koliko puta se sami osvjedočimo u životu da nam pojedinci riječima, ako ne i djelima žele zagorčiti život… žele satrti i ono malo Vjere što imamo… Koliko puta se samo pitamo: Zašto mi, Bože, ovo ne uspijeva?! Kao da sam proklet… Kao da su me riječi mojih bližnjih osudile… gotovo uništile… To je Bol! To je ta Rana koja do Neba dopire, a jao si ga onom tko ju prouzroči! Jao si ga onom, tko drugu dušu i drugo srce satire, ubija i želi do temelja uništiti… ma do pakla uništiti! Jao si ga onom tko proklinje na ovaj ili onaj način, jer to izliječiti, neki… ni nakon desetljeća i desetljeća ne mogu… Ma čak se i po smrti pitaju, te se budi bojazan pred vlastitim spasenjem… Prestrašno!
Upravo stoga, obratimo se danas Ruži mučenika… našoj Gospi, Blaženoj Djevici Mariji, te našem sv. Marku Križevčaninu, mučeniku… da nam Bog podari neuništive snage, da se svetost Oprosta udijeli i našim neprijateljima, te da pred Spasenjem, Otkupljenjem i samu Vječnost… bivamo uslišani.
Izvor:
- Sveti zbor za bogoštovlje (1991.); Red Čitanja, Svetačka Čitanja, Kršćanska sadašnjost, Zagreb