Majko, Tvoje Srce… probodeno mačem Boli… vodi me tek krhkom, malenom… ma tako neznatnom sjećanju svetosti Grada. Majko, neka ovo bude tiha, nježna i milena molitva Tvom Srcu. Majko, kad samo kažem Majko… naježim se… proplačem… gubim se u Tebi samoj… koja jesi i koja pružaš najpotrebnije… Srcem Srca…
Išli su, išli plačući… Nosili su sa sobom i nosili u srcu najsvetije, najmilije i najnježnije… U svom su srcu, ti sveci naše domovine, kao i časni branitelji tog Grada, imali ono najbitnije: Gdje? Kamo? Zašto? Ne bojmo se… Tim su nam pružili i sve fakultete i sve obrazovne ustanove i sve, sve, sve… što mi danas pojma nemamo cijeniti, a poštivati još najmanje…
Gubim se u takvoj hladnoći praznih, nemirnih i ubojitih srdaca koji me žele zarobiti, osakatiti, uništiti i ubiti… a opet se moje srce rađa za jednu jedinu i svetu Slobodu, u Bogu rođenu, te u Bogu nastanjenu…
Marijo, zar trebam dalje i riječi izustiti, kad se zagrljaji stisnu i vrele suze poteku ponad svetosti Grada…
Svim stradalnicima Vukovara, Domovinskog rata… svim dušama, izbjeglicama… pokoj vječni daruj Gospodine. Sveta Svjetlost Vječnosti svjetlila njima. Prebivali u Miru i svetom Zajedništvu s Tobom, nebeski Oče, Sine i Duše Sveti. Amen.