Ta svetost o kojoj su nam pričali naši dragi djedovi, još više naše bake… naše drage mame molile za nas… vrijeme kad je uistinu vladao Blagoslov u obiteljima, u kućama, u društvima… Svetost koja donekle… i više od donekle ima veze s Isusom Kristom… s Likom Ponizne Djevice… danas doslovce i definitivno umire… Ne bih se usudio reći da je ona preminula, ali da umire… jako sam siguran u to…
… jer obraz je sve više i više popljuvan… i dok te rana boli, čak i tad` se gadno psuje… dok se u svemu… uzbudljivom i predivnom… tako strašno razočaraš… da se pitaš: Zašto? Kud? Kamo? Dakle, zašto je uopće Dobrota postojala, ako do kraja gubi svoj sjaj… Kud stremi ta hladnoća? I kamo vodi put koji si je “čovjek tamo”, kao i “svijet laži”… gotovo izumio?!
Vjerujte mi, dragi ljudi, danas ako se istinski ne moli… ako se stvarno ne želi doživjeti molitvu… umrijet će i ono malo posijano zrno koje je nekad krilo Nadu… jer se nije čuvalo, njegovalo, razvijalo… ostalo je isto i od ne razvijenosti i nedostatka mnogo hranjivih vitamina, zdrave energije… doslovce umrlo…
Bože, Tebi pripada sve… Bože, Tebi pripada moj život… moja stvarnost… i tuga i bol i sve… Bože, Ti najbolje znaš zašto si me stvorio i dao za ovaj svijet… podario Zemlji, roditeljima i najmilijima… svim poznanicima, kao i svim ljudima koji su se na bilo koji način susreli sa mnom… No, Bože… Vječna Tvoja Volja mora odlučiti… Ako je ovo istinski što si htio… neka mi bude… ali ako živim nešto sasvim suprotno i protivno Tvojoj Svetosti Volje… ima li smisla?!