Dijete čeka… Malenost, nevinost, iskrenost, ali braćo moja i sestre… itekakva čistoća… čeka… Ono u nemoći svojoj, u krhkosti svoga bića žudi, osjeća… trudi se, nada se… a mi… ??? U što smo se dali? Kako smo mi zastranili… O, kako smo se dali u razna nepotrebna i bespotrebna promišljanja i život koji nikamo ne vodi… A dijete… čeka… Da, i ono će biti strpljivo koliko god treba, poput Krista na Križu… Strpljivo…
Događa se da su nam i bližnji postali upravo onakvi kakvima ih nismo niti zamišljali… Događa se da neočekivano postaje realno. Vi znate kako je to bolno… Ma jeste li imali priliku osjetiti prisutnost i dodir nemoćna čovjeka pored sebe… To je toliko nježno i milo… kao da dodiruješ najnježnije perce u svom životu. A kako li je onda tek s Ranjenim Isusom? Otvarajte Pisma, ljubite čista srca, spoznajte i uvidite…
© Zajedničkim snagama… puno toga možemo postići… Puno toga…
I ti možeš biti van grubosti života. I ti možeš risati svoju umjetnost i ocrtavati prizore Božje Stvarnosti… Anđeo će te uputiti u ta otajstva. Anđeo će ti progovoriti. On će ti reći, ukazati… biti uz tebe… Ali, grijeh što dalje od nas. Grijehu se čvrsto i istinski oprijeti, kako bismo mogli dostojanstveno živjeti svoje kršćanstvo. Ljubljeni, znate… u ovim danima netko da nam priča o “pravom prijateljstvu” ili pak ukazuje na “politiku”? Prestrašno kako s puno predrasuda i krivih promišljanja ljudi znaju stupati pred druge… i događa se raspad sistema…
I ovog puta, potičem vas na molitvu. Što je tko citirao? Nije bitno, jer djelo iz ljubavi nema citata! Što je tko nekad davno rekao? Nije bitno, jer sva djela iz ljubavi i za Ljubav, ostala su upisana u samozataji, a samozataju ne možeš i da hoćeš dokučiti… Probaj živjeti samozatajno i sveto poput malog broja ljudi za koje nikad nećeš čuti koliko su što učinili, kako i na koji način. Predano… Tko predano Bogu služi, taj ne odaje! Taj šuti! Taj mudro voli! Ne napušta bližnje! Ne ostavlja na cjedilu!
© Snaga Ljubavi sred iščekivanog… darovanog… na sve ukazuje i sve podnosi…
Puno bi se toga moglo reći i ispisati, ali za neke stvari sami događaji kao da sve govore… Nije li tako? Naš odnos prema ljudima; naš odnos prema onima koji čine nešto za nas; naš odnos prema našim neprijateljima… Sve govori… ma samo treba osluškivati i razborito čuti… Dragi brate, nema tu: Ne može, jer je važno i moguće potruditi se. Nema tu: Ne želim, jer je i sam Krist bio nepristran. Ako nastavljamo ili želimo živjeti taj fer-play, onda je potrebno probuditi se! Umiti se! Doći k sebi! I početi sve nanovo!
Jer kad bi Bog odustao od Svoje Ljubavi
sva bi mora nestala za tren.
Jer kad bi Bog odustao od Svoje Zakletve,
što bi čovjek sam, bez Nade?
To me dovodi do misli kako definitivno ne treba odustajati od onog što smo si mi u svom životu htjeli… jedni drugima… jedni za druge… Iz srca tvom srcu upućujem gestu Pomirenja… ali tužno… pretužno bi bilo olako toj gesti uopće ne pokušati ni pristupiti i k tomu, još više… zanemariti ju…