Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
(Iv 12, 24-26)
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
“Zaista, zaista, kažem vam:
ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre,
ostaje samo;
ako li umre,
donosi obilat rod.
Tko ljubi svoj život, izgubit će ga.
A tko mrzi svoj život na ovome svijetu,
sačuvat će ga za život vječni.
Ako mi tko hoće služiti,
neka ide za mnom.
I gdje sam ja,
ondje će biti i moj služitelj.
Ako mi tko hoće služiti,
počastit će ga moj Otac.”
Nama danas, predraga braćo i sestre, Bog daje do znanja po primjeru sv. Lovre, đakona i mučenika… ali i drugih svetaca koji nas prate na životnom putu… i drugih mučenika, te svetaca bilo koje kategorije… kako sačuvati život za Vječnost. Pazite, ne sačuvati ga za ovozemaljsku stvarnost, već ga sačuvati za jedinstvenu Vječnost, namijenjenu nama, ljudskim bićima.
Jasno i glasno biva progovoreno: Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Na osobit način, mrziti dimenziju grešne stvarnosti života… od sedam glavnih grijeha, pa do najmanjeg grešnog čina kojeg može bilo tko od nas, u bilo kojem trenutku, počiniti.
Sačuvati za Vječnost i kad su pogrde u pitanju. Sačuvati za Vječnost i kad ni najbliži to ne razumije. Sačuvati za Vječnost, jer ta Ljubav Stvoriteljeva, te Čin Spasitelja i Otkupitelja, neizmjerno voli našu postojanost, te žudi za našom svetosti.
Pšenično zrno, palo i umrlo na zemlji… ne ostalo samo… bio je sv. Lovro, đakon i mučenik. Postavlja se pitanje… ne možemo li, već želimo li i mi to biti? Želimo li uistinu umrijeti za svu stvarnost ovog svijeta, da bismo oživjeli za Vječnost?! Dobro se upitajmo i kad nam se razjasni stvarno ono stanje nas, odani Nebu, kročimo u Vječnost.