Moje srce kao da želi biti živa molitva, pa sve češće i češće potiče čitavo biće na predanje Gospodinu, na trajnu molitvu… Ta Vječnost… kako je to ljupka Blizina koja širi Krila Prostranstva i prodire u dubine dubina daha ljubavi, protkanog od samog Gospodina. O, istine i misterija što tako malo cijenimo i blagoslivljamo…
Gospodine, trajna Srećo i istinski Blagoslovu mojih dana… predajem Ti ovo tako umorno biće, gotovo umornu dušu… al` ne dopustio Ti da jecam bez razloga… još više da se tužim bez ikakvog povoda. O, Ti si Gospodine Vrelo Života i Milosti, jer u Tom Životu Puninu prave Stvarnosti mogu okusiti.
Budi molitva prvo pred samim sobom, kako bi mogao dalje širiti dah molitve pred bližnjima i nekim drugim, čak nepoznatim, ljudima. Budi cvijet kod kojeg će se svi s toplinom osjeta Ljubavi zaustaviti, pred kojim će željeti biti… pa čak i zagrljajem obogatiti taj vječni, jedinstveni trenutak.
Ovo je samo malen poticaj da se iskreno predamo molitvi… da se iskreno ljubimo po molitvi… i da umremo s molitvom u srcu i na usnama, jer i anđeli mole… jer Nebo moli… kao i čitavo poklonstvo svetaca pred Mirom Blaženstva.