Veliki propust koji se i danas, gotovo kao i u samo Isusovo vrijeme, događa… upravo je ista stvarnost, iste režije i iste uloge… samo različitih ljudi. Zanimljivo kako i samo Evanđelje dana svjedoči o tom koliko toga Isus učini i Korozainu i Betsaidu i Kafarnaumu… toliko toga… a ostalo je nepromijenjeno… tvrdokorno i svojevoljno.
Isus i tvoj život želi oblikovati. Putem Milosti… putem ljudi… putem molitve… i tvoj život je zavrijedio doživjeti svoju preobrazbu, no pitanje je koliko smo u slobodi volje prepustiti se Onom koji istinski pozna stanje i još više kako ga k Vječnosti privući.
Ući u veliki propust znači okrenuti se protivno Onom što je upravo Dobro, kako za nas, tako i za naše bližnje. Veliki propust se događa slijedeći svoja, a ne Božja načela. Slušajući svoje, a ne Božje Srce. Osluškujući svoju, a ne Božju Volju… te vršeći svoje, a ne Božje u savjesti i srcu posađeno.
Jesmo li istinski Bogu otvoreni… Bogu predani… ? Jesmo li istinski na putu ostvarenja Onog što Volja svetog Oca nalaže? … Ili se pak do Neba uzvisujemo, do u Podzemlje strovaljujemo?! Krajnost krajnosti nikom nikad ne učini dobro, a tanka je linija gdje smo mi upravo spojili polove krajnosti.
Pred Dan sudnji koji srcem, molitvom, kao i dobrim djelima… mrtvljenjem, postom, pokorom… iščekujemo… ostaje i istinski moliti. Snažno moliti da se dogodi u i po našem životu upravo ono što je Božji Plan i Njegova sveta Volja od Vječnosti predodredila…
… kako bismo ponosno na kraju dana, zahvalna srca i radosna duha mogli uskliknuti: U Ruke Tvoje, Gospodine, predajem duh svoj.