Čitanje svetog Evanđelja po Luki
(Lk 6, 39-42)
U ono vrijeme: Kaza Isus učenicima prispodobu:
»Može li slijepac slijepca voditi?
Neće li obojica u jamu upasti?
Nije učenik nad učiteljem.
Pa i tko je posve doučen,
bit će samo kao njegov učitelj.
Što gledaš trun u oku brata svojega,
a brvna u oku svome ne opažaš?
Kako možeš kazati bratu svomu:
‘Brate, de da izvadim trun
koji ti je u oku’,
a sam u svom oku brvna ne vidiš?
Licemjere!
Izvadi najprije brvno iz oka svoga
pa ćeš tada dobro vidjeti izvaditi trun
što je u oku bratovu.«
Riječ Gospodnja.
Htjeli mi priznati ili ne… htjeli mi realnost u kojoj se pronalazimo istinski tumačiti i progovarati o njoj ili ne… nije nipošto nebitno, već je itekako vrijedno truda, napora, kao i samog zalaganja.
Uistinu, blaženstvo je započeti stvarnost istinski sagledavati i njoj, bez bojazni i bez straha pristupiti… jer ludilu nema kraja… Nažalost…
Blaženstvo je okružiti se braćom i sestrama… ljudima za koje smo, možda neke već poznate i pokopali u svojim savjestima, ne dao Bog, zatomili u svojim dušama… Blaženstvo je… slušati srce i pristupiti Božjoj Ljubavi, po kojoj istinski mogu i želim ljubiti ljude. Blaženstvo…
Hodamo gotovo nad rupama vlastitih bušotina! Hodamo nad rupama vlastitog nemorala, vlastitih nedaća, te vlastitih nesavjesnih i nečasnih čina… I pitam se: kako neki mogu mirno spavati, te hodati cestom dok se uvijek iznova gotovo stvara potres nad svim tim činima… Upravo to: potres…
Ovo sveto i časno Evanđelje dana (Lk 6, 39-42), itekako nam daje do znanja kako prije svega trebamo biti pred stvarnosti Neba, ponekad i manji od makova zrna… poslušni Istini Oca koji nam je dao Učitelja – Isusa Krista… koji je iz Ljubavi dao sebe do kraja… ne samo na Križu, već od Rođenja, sred Djetinjstva… sred sve proživljene stvarnosti pod kapom Neba do same Smrti… do samog Izdaha… ponovnog pružanja Duha i darivanja sebe, čak i nakon smrti za spas čovječanstva, za Crkvu koju gotovo sami progonimo i koju želimo pretvoriti u nešto što je sve, a samo nije Kristovo!
Otarasiti nam se ludila, jer i pred vlastitom krvi… i pred vlastitim bratom i sestrom i majkom i ocem… mi ćemo odgovarati. Stoga, pred svim je potrebno sagledati prvotno vlastitu stvarnost… vlastitu ogoljenu istinu… da bi se moglo ići dalje, te druge, ali pozitivno i istinski i dobronamjerno sagledati… Ne kopati nečasnu i prljavu jamu bratu, već mu pomoći pred onim što je, tko je i gdje je… te uistinu, biti čovjeku duša živa, sveta i posvećena…
… jer sve manje od tog, ne nalikuje nipošto sjedinjenoj osobi s Isusom Kristom! A vi, dobro znate kako se dođe do tog sjedinjenja…
Izvor:
- Sveta kongregacija za bogoštovlje (2009.); Red Čitanja, Svagdanja Čitanja, Kršćanska Sadašnjost, Zagreb