Čitanje svetog Evanđelja po Marku
(Mk 10, 46-52)
U ono vrijeme: Kad je Isus s učenicima i sa silnim mnoštvom izlazio iz Jerihona, kraj puta je sjedio slijepi prosjak Bartimej, sin Timejev.
Kad je čuo da je to Isus Nazarećanin, stane vikati: »Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!«
Mnogi ga ušutkivahu, ali on još jače vikaše: »Sine Davidov, smiluj mi se!«
Isus se zaustavi i reče: »Pozovite ga!«
I pozovu slijepca sokoleći ga: »Ustani! Zove te!«
On baci sa sebe ogrtač, skoči i dođe Isusu.
Isus ga upita: »Što hoćeš da ti učinim?«
Slijepac mu reče: »Učitelju moj, da progledam.«
Isus će mu: »Idi, vjera te tvoja spasila!«
I on odmah progleda i uputi se za Njim.
Predragi u Kristu,
promišljajući malo nad ovom evanđeoskom Riječju, pa i nad stvarnostima koje nas okružuju… ali počevši prvo od sebe i svoje te “vlastitosti” i stvarnosti koja nas zaokuplja, u kojoj i mičemo se i jesmo… pitam se možemo li sebe možda pronaći na mjestu jednog slijepog prosjaka… slijepog prosjaka života…
Često se pitam: Kako ponekad, pored tako vidnog Božjeg Doticaja, svetog Doticaja u čovjekov život, čovjek i dalje voli tu tamu, voli sjenu stvarnosti… voli i te zamamljivosti i zabavu, a istinski vidik kao da mu biva nedostižan… gotovo nikako “dohvatljiv”? I psovke, i prokletstva… Pitanje je samo: Zašto prije u uho i misao uđe to nešto negativno, zamamljivo, a ovo što vodi k Svjetlu, k Istini, k Ljubavi… tako s nelagodom i odbijamo i želimo ostaviti za neko drugo vrijeme… koje, ako nije danas… a ako nije i sutra… pitanje je kad će to doći. Pitanje je: Hoće li doći… Pitanje je: Hoće li istinski i Bog više biti strpljiv toliko s nama, jer toliko šansi pruženih… toliko prilika… Dakle, mogli bismo reći da samo Nebo zna kad i na koji način će nekom “svanuti”, ali i čovjek, pa koliko god u konačnici zalutao i bio u nekom sljepilu treba dati nešto od sebe…
To nešto… za Bartimeja je bila vjera… a za tebe? Možda isto vjera? Možda djela? Možda nešto treće… ? To i ti i Gospodin znate… Gospodin koji želi gotovo više nego ti prodrijeti u tu stvarnost žive tvoje nutrine… nutrine iz koje je sv. Augustin govorio: Kasno sam Te uzljubio… Ti si bio u meni… Gospodin, koji uistinu poznaje tvoju nevolju, tvoju bol, tvoju problematiku u obitelji… tvoju svakodnevicu… niz nerazumijevanja u tvom danu… niz nesavršenih postupaka, kao i niz apsolutno svega onog što želi uništiti dostojanstvo tebe kao osobe… bilo čak preko tebe samog, tvojih bližnjih ili nekog drugog podlog činitelja koji se želi uplesti u tvoj život i obezvrijediti svu ljepotu, sav blagoslov, mir i sve ono što Bog želi da imaš i kao čovjek, a kasnije i kao živi sveti djelovatelj za svu Vječnost.
Pozovite ga! – riječi su Sina Božjega koji poziva i svakog od nas i daje tu svetu priliku. Bog se zaustavlja… Bog, Sin svete Vječnosti, želi uistinu pristupiti ne samo ovom slijepom prosjaku, već i tebi i meni. Kroz povijest je uvijek postojalo uz svetost redovnika, svećenika i svetih laika, o kojima… zašto? Da li s greškom ili ne znam… Crkva nekako manje progovara… ali ih ima… I danas bi se uistinu trebao dati značaj djelovanju, služenju i radu poniznih i skrovitih laika: požrtvovnih majki, skrovitih isposnika, pokornika, molitelja… mladih, očeva… umirovljenika…
Uistinu, naše su riječi i djela ponekad ništa prema svetosti Božjih Riječi i Djela… Upravo stoga, ostanimo vjerni i uvijek se težimo priviti k svetosti Vječne Riječi.
Izvor:
- Sveta kongregacija za bogoštovlje – „RED ČITANJA – SVAGDANJA ČITANJA II” Kršćanska sadašnjost, 27. svibnja 2021.