S poštovanjem, ljubavlju i vjerom… spominjemo se autora jedne od starozavjetnih proročkih biblijskih knjiga. Bio je to jedan od dvanaest “malih proroka”. Pripadao je Zebulonovom plemenu, a rodom je bio iz Saphe. Smatra se da je djelovao između 445. i 432. godine, dok po nekim izvorima djeluje između 519. i 425. godine. Od 500. do 450. god. pr. Kr. zapažao je i opisao ono što se događalo u Palestini.
Navodi se kao posljednji “mali” prorok. Zanimljivo je kako djelovao upravo u vrijeme pripreme velike obnove koju su proveli Ezra i Nehemija, očevi novog judaizma. U toj njegovoj knjizi, mi pronalazimo mesijansko proroštvo, navještaj sudnjeg dana, kao i neke moralne opomene. Pretpostavka je kako Malahija nije njegovo izvorno, koliko simboličko ime.
I dok su izvana neprestano stizale prijetnje Edomaca, život je još bio nesređen, a Hram sagrađen. On govori u Duhu Ponovljenog Zakona. Glavne teme kojih se dotiče su: vjernost Savezu, čistoća bogoslužja i društvena pravda. On će upravo po tom stajalištu ocijeniti nedostatke u Svetištu, kako kod svećenstva, tako i kod društva – posebice mješovite ženidbe i rastavu braka.
Zbog ravnodušnosti i nemara, svećenici će biti kritizirani! Upravo je Svevišnji Taj koji će pokazati Svoju Vlast narodima, kao i Ime, čije će biti proslavljeno po čistim prinosima naroda po svoj zemlji. “Čisto bogoštovlje” je bit, kao i Mir i sloga u narodu. U Novom Zavjetu, njegova proročka knjiga će biti citirana oko dvadesetak puta.