sv. Leopold Mandić, prezbiter

sv. Leopold Mandić, prezbiter

   Iz pripovijesti života

 

    Proslavljamo drugog hrvatskog kanoniziranog sveca, te ujedno franjevca kapucina; apostola Ispovijedi i kršćanskog jedinstva. 

    U Herceg Novom, 12. svibnja 1866. godine, rodio se u Boki Kotorskoj i to kao dvanaesto dijete oca Petra Antuna, vlasnika flotile ribolovnih brodova, te majke Dragice rođene Carević. 

    Sin pobožne obitelji, podrijetlom biva iz Zakučca (sela omiškog zaleđa), kršten kao Bogdan Ivan. 

    Oduševljen kapucinima rodnog grada, s šesnaest godina odlazi u Italiju, kapucinsko sjemenište u Udinama. U Bassanu del Grappa (Veneto), 1884. godine postaje redovnikom, uzimajući redovničko ime Leopold. 

     Već 1885. godine polaže svečane zavjete, te studira teologiju u Padovi i Veneciji, postavši 1890. godine svećenikom u Veneciji. 

     Svojim poglavarima, kao mladomisnik, izriče želju za povratkom domovini, no kratko vrijeme je bio gvardijan u Zadru, boraveći također i u Rijeci i Kopru. 

     U Padovu pristiže 1906. godine. Prvo je bio odgojitelj studenata filozofije; predavač patrologije, te u Veneciji hrvatskom jeziku uči mlade kapucine. 

     Kao ispovjednik kapucinskog samostana u Padovi djeluje gotovo četrdeset godina, do kraja života, postižući glas svetosti. 

     Zanimljivo kako div kršćanstva biva niskog rasta, te krhka zdravlja. Mucao je, nezgrapno hodao, no imajući ogromno srce i silovitu duhovnu snagu… mnoge je zadivio. 

     Predan vjeri radio je na zbližavanju kršćana, zagovarajući ekumenizam, te moleći za slogu katolika i pravoslavaca. 

     Svetom gazdaricom nazivao je Blaženu Djevicu Mariju; ispovijedao je gotovo satima, dok bi mu pristizali maleni, obični, kao i ugledni građani, radnici, industrijalci… studenti, profesori; čak znanstvenici i časnici; redovnici, svećenici i biskupi. 

      Svima tako posvećen s osobitom ljubavlju, ispovjedaonicu čini mjestom pokore i žrtve, kao i osobnog posvećenja i ekumenskog apostolata. 

      Iskreni domoljub, povjerava jednom prijatelju: Ja sam kao ptica u krletci, ali je moje srce uvijek tamo preko mora. Izjavom krv nije voda, stupa pred vlastima koje su 1917. godine zatražile od njega da primi talijansko državljanstvo, ne želeći se odreći hrvatstva… zbog čeg biva interniran u južnoj Italiji. 

     Sve slavenske narode, a osobito svoje Hrvate, silno je volio i ljubio, kao i novu domovinu – Italiju, te talijanski narod. 

     Bivajući ekumenistom, bivao je i graditeljem mostova, te promicateljem jedinstva kršćana, gotovo preteča ujedinjene Europe i bratstva među narodima. 

    U Padovi, 30. srpnja 1942. godine je preminuo. Dok će ga 1976. godine blaženim proglasiti papa Pavao VI., svetim će ga 16. listopada 1983. godine proglasiti papa Ivan Pavao II. 

    Zaštitniče ispovjednika, župa, crkvi, kapela, te ustanova diljem svijeta i hrvatskih krajeva, moli za nas. 

 
MOLITVA

    Bože ljubavi i jedinstva! Ti si svećenika svetoga Leopolda Mandića uresio velikim milosrđem prema grešnicima i potakao da gorljivo promiče jedinstvo kršćana; po njegovu zagovoru obnovi nam duh i srce, da svima iskazujemo svoju ljubav i puni nade radimo za sjedinjenje svih vjernika. Po Gospodinu.
 
 
Izvori: 

  1. http://zupajastrebarsko.hr/
  2. Sveti zbor za bogoštovlje (1997.); Časoslov Rimskog Obreda, Kršćanska sadašnjost, Zagreb