Isus je krenuo prema Jeruzalemu, a današnje nam Evanđelje govori da je „s Njim putovalo veliko mnoštvo” (Lk 24, 25). Putovati s Isusom, znači slijediti Ga, postati Njegovim učenicima. Ipak, Gospodinova poruka tim ljudima, nije bila baš privlačna; zapravo, bilo je dosta zahtjevno: tko Ga ne voli više od vlastite obitelji, tko ne nosi Križ, tko ostaje privržen zemaljskim dobrima, ne može biti Njegov učenik (usp. rr. 26-27. 33). Zašto Isus to govori mnoštvu? Što znače ove opomene? Pokušajmo odgovoriti na ova pitanja.
Prvo, vidimo veliko mnoštvo ljudi koji slijede Isusa. Možemo zamisliti, da su mnoge privukle Njegove Riječi, začudili stvari koje je činio, te su Ga vidjeli kao Izvor Nade za budućnost. Što bi bilo koji učitelj tog vremena ili što se toga tiče… što bi bilo koji pronicljivi vođa učinio, videći da njegove ili njezine riječi i karizma privlače mnoštvo i povećavaju njegovu ili njezinu popularnost?! Ista stvar se događa danas… u vrijeme osobne ili društvene krize, kada smo posebno podložni osjećajima ljutnje ili se bojimo stvari koje prijete našoj budućnosti. Postajemo podložniji i stoga, na plimi emocija, gledamo one koji mogu lukavo iskoristiti situaciju, profitirajući na strahovima društva, te obećavajući da će biti „spasitelj” koji može riješiti sve naše probleme, dok u stvarnosti oni traže šire odobravanje, kao i veću moć, na temelju dojma koji ostavljaju njihove sposobnosti da drže stvari u rukama.
Evanđelje nam govori da to nije Isusov put. Božji stil je drugačiji. Važno je razumjeti Božji stil, kao i kako On djeluje. Bog djeluje prema stilu, a Božji stil se razlikuje od stila određenih ljudi, budući da On ne iskorištava naše potrebe niti koristi našu ranjivost za vlastito uzdizanje. On nas ne želi zavesti varljivim obećanjima ili dijeliti jeftine usluge; ne zanimaju Ga velike gužve. Nije opsjednut brojevima; On ne traži odobrenje; On ne idolizira osobni uspjeh. Naprotiv, čini se da je zabrinut kad Ga ljudi prate s vrtoglavim uzbuđenjem i entuzijazmom. Kao rezultat toga, umjesto da se prepusti privlačnosti popularnosti – jer popularnost je primamljiva – On traži od svake osobe da pažljivo razazna razlog zašto Ga slijedi i posljedice koje će to za sobom povući… budući da su mnogi u tim gomilama slijedili Isusa, možda jer su se nadali da će On biti vođa koji bi ih mogao osloboditi od njihovih neprijatelja; netko, tko bi jednom kad dođe na vlast, mogao podijeliti tu moć s njima ili netko tko bi čineći čuda mogao učiniti glad. I bolest nestaje…
Možemo slijediti Gospodina iz bezbroj razloga. Neki od njih, mora se priznati, su svjetovni. Savršena religiozna vanjština može poslužiti za skrivanje pukog zadovoljenja vlastitih potreba, potrage za osobnim prestižom, želje za određenim društvenim statusom ili držanjem stvari pod kontrolom, žeđi za moći i privilegijama, želje za priznanjem itd. To se i danas događa među kršćanima. Ipak, to nije Isusov stil. To ne može biti stil Njegovih učenika i Njegove Crkve. Ako netko slijedi Isusa s ovom vrstom osobnog interesa, on ili ona su krenuli krivim putem. Gospodin traži drugačiji stav. Slijediti Ga, ne znači postati dio dvora, pa čak ni dobiti policu doživotnog osiguranja. Naprotiv, to znači „nositi svoj Križ” (Lk 14, 27): nositi, poput Njega, svoje i tuđe breme, učiniti svoj život darom, a ne vlasništvom, trošiti ga oponašajući vlastitu velikodušnost i milosrdnu Ljubav za nas. To su odluke koje zahvaćaju cijeli naš život. Zbog toga Isus želi da Njegovi učenici ne preferiraju ništa od te ljubavi, čak ni svoje najdublje osjećaje i najveće blago.
Da bismo to učinili, trebamo više gledati na Njega, nego na sebe, naučiti ljubiti… i to naučiti od Raspetoga. U Njemu vidimo Ljubav koja se daruje do kraja, bez mjere i bez granica. Mjera Ljubavi je voljeti bez mjere. Prema riječima pape Ivana Pavla I., „mi smo objekti besmrtne ljubavi od strane Boga” (Angelus, 10. rujna 1978.) Neumiruća ljubav: nikad ne tone ispod horizonta naših života; obasjava nas i obasjava čak i naše najtamnije noći. Kad gledamo u Raspetog Gospodina, pozvani smo na vrhunce te Ljubavi, da se pročistimo od naših iskrivljenih predodžbi o Bogu i svoje zaokupljenosti samima sobom, te da ljubimo Boga i druge, u Crkvi i društvu, uključujući i one koji to čine. Ne vidjeti stvari kao mi, voljeti čak i svoje neprijatelje. Ljubiti i pod cijenu žrtve, šutnje, nerazumijevanja, samoće, otpora i progona. Ljubiti na ovaj način, čak i pod ovu cijenu, jer kako je rekao bl. Ivan Pavao I., ako želiš poljubiti Isusa Raspetog, „ne možeš se ne sagnuti nad Križem i dopustiti da te ubode nekoliko trnova krune na Njemu. Glava Gospodnja” (Opća audijencija, 27. rujna 1978.). Ljubav koja ustraje do kraja, trnja i svega: nema ostavljanja stvari napola obavljenih, nema rezanja, nema bježanja od poteškoća. Ako ne uspijemo ciljati visoko, ako odbijamo riskirati, ako se zadovoljimo razvodnjenom vjerom, mi smo, kako Isus kaže, poput onih koji žele sagraditi kulu, ali ne procjenjuju cijenu; oni „polažu temelje”, svoje snove, pa čak i našu vjeru. I onda na kraju živimo život napola – a koliko ljudi živi život napola, a također smo često u iskušenju da živimo život napola – a da nikad ne poduzmemo odlučujući korak – to znači živjeti život napola – bez da ikad pobjegnemo, bez preuzimanja rizika za dobro i bez da smo se ikad istinski posvetili pomaganju drugima. Isus od nas traži upravo to: živite Evanđelje i živjet ćete svoj život, ne napola, nego u punini. Živite Evanđelje, živite život, bez kompromisa.
Draga braćo i sestre, tako je živio naš novi blaženik: u Radosti Evanđelja, bez kompromisa, ljubeći do kraja. On je utjelovio siromaštvo učenika, koje nije samo nevezanost za materijalna dobra, nego i pobjeda nad iskušenjem, da se sebe stavi u središte, da se traži vlastita slava. Naprotiv, po uzoru na Isusa, bio je krotak i ponizan župnik. Smatrao je sebe prahom na kojem se Bog udostojao pisati (usp. A. LUCIANI/IVAN PAVAO I., Opera omina, Padova, 1988., sv. II, 11). Zato je mogao reći: „Gospodin je to toliko preporučio: budi ponizan. Čak i ako ste učinili velike stvari, recite: ‘Mi smo beskorisne sluge’” (Opća audijencija, 6. rujna 1978.) Osmijehom je papa Ivan Pavao I. uspio priopćiti dobrotu Gospodinovu. Kako je lijepa Crkva sa sretnim, spokojnim i nasmijanim licem, Crkva koja nikad ne zatvara vrata, nikad ne otvrdne srca, nikad ne tuži i ne gaji ljutnju; ne ljuti se ili nestrpljiva biva, ne izgleda turobno ili pati od nostalgije za prošlošću, kao i padom u stav vraćanja unatrag.
Pomolimo se njemu, ocu našem i bratu našem, te ga zamolimo da nam pribavi „osmijeh duše”, proziran osmijeh koji ne vara, osmijeh duše. Pomolimo se njegovim vlastitim riječima: „Gospodine, uzmi me onakvog kakav jesam, s mojim manama, s mojim nedostacima, ali učini da postanem ono što Ti želiš da budem” (Opća audijencija, 13. rujna 1978.). Amen.
Izvor: