Draga braćo i sestre, buongiorno!
Danas nam Evanđelje predstavlja dramatičnu prispodobu, koja ima tužan završetak (usp. Mt 21, 33-43). Vlasnik je posadio vinograd i dobro ga čuvao. Onda ga je, u potrebi da ode, povjerio nekim stanarima. Kad se približilo vrijeme berbe, poslao je svoje sluge da pokupe njegovu žetvu. No, stanari su ih maltretirali i ubili. Dakle, vlasnik je poslao svog sina, a ti stanari su ga čak i ubili. Kako to? Što je pošlo po zlu? U ovoj prispodobi postoji Isusova Poruka.
Vlasnik je sve napravio dobro, s ljubavlju. Sam se namučio da posadi vinograd; okružio ga je ogradom da ga zaštiti; iskopao tijesak i sagradio stražarnicu (usp. Mt 21, 33) Zatim je povjerio svoj vinograd nekim vinogradarima, iznajmljujući im svoj cijenjeni posjed, tretirajući ih tako na ravnopravnoj razini, kako bi njegov vinograd bio dobro obrađen i mogao donositi plodove.
S obzirom na te okolnosti, berba je trebala završiti sretno, u svečanom ozračju, uz poštenu podjelu plodova na opće zadovoljstvo.
Umjesto toga, nezahvalne i pohlepne misli, uvukle su se u umove stanara. Vidite, u korijenu sukoba uvijek postoji neka nezahvalnost i pohlepni osjećaji da se brzo preuzme stvari. „Ne trebamo ništa dati vlasniku. Proizvod našeg rada pripada samo nama. Ne trebamo nikom polagati račune!” Ovo je diskurs koji ovi radnici vode. A to nije istina: trebali bi biti zahvalni za ono što su dobili i za način na koji su tretirani. Umjesto toga, nezahvalnost ih je dovela do pohlepe i progresivan osjećaj bunta je u njima rastao… što ih je dovelo do toga da situaciju vide na iskrivljen način, da osjećaju da je vlasnik njihov dužnik, a ne da su oni dužni vlasniku koji im je dao posao. Kad su vidjeli sina, na kraju su rekli: „Ovo je nasljednik. Hajde, ubijmo ga i uzmimo njegovu baštinu!” (r. 38). I od podstanara postaju ubojice. To je cijeli proces. I mnogo puta, ovaj proces se odvija u srcima ljudi, čak i u našim srcima.
Ovom prispodobom, Isus nas podsjeća što se događa kad se čovjek zavara misleći da nešto čini sam, a zaboravi biti zahvalan, zaboravi na pravi temelj života: da dobro dolazi iz Milosti Božje… to dobro dolazi od Njegovog besplatnog Dara. Kad netko zaboravi tu zahvalnost Bogu, on ili ona se više ne suočavaju sa svojom situacijom i vlastitim granicama s radošću osjećaja da su voljeni i spašeni, već s tužnom iluzijom, da ne trebaju ni ljubav, ni spasenje. Ta osoba prestaje dopustiti da bude voljena i biva zarobljenikom vlastite pohlepe, zarobljenikom potrebe da ima više od drugih, želje da se ističe nad drugima. Ovaj proces je ružan, te nam se često događa. Ozbiljno razmislimo o ovom. To zauzvrat rađa mnoga nezadovoljstva i predbacivanja, toliko nesporazuma i toliko osjećaja zavisti; i, vođena ogorčenošću, osoba može strmoglavo upasti u spiralu nasilja. Da, draga braćo i sestre, nezahvalnost, rađa nasilje, oduzima mir, tjera nas da osjećamo i vičemo kad govorimo, bez mira, dok jednostavno „hvala” može vratiti mir!
Dakle, zapitajmo se: Jesam li svjestan da su život i vjera darovi koje sam primio? Jesam li svjestan da sam i sam dar? Vjerujem li da sve dolazi od Milosti Gospodnje? Razumijem li, da sam bez zasluga, ja korisnik ovih stvari, da sam voljen i spašen besplatno? I iznad svega, kao odgovor na Milost, znam li reći „hvala”? Znam li reći „hvala”? Tri faze koje su tajna ljudskog suživota, su: hvala, molim i žao mi je. Znam li reći ove tri stvari? Hvala, molim, žao mi je… oprostite. Znam li izgovoriti ove tri faze? Mala je riječ „hvala” – „molim” je mala riječ; dvije male riječi za traženje oprosta, „žao mi je” – to je ono što Bog i naša braća i sestre očekuju svaki dan. Zapitajmo se, jesu li ove male riječi, „hvala”, „molim”, „oprostite, žao mi je” prisutne u našim životima. Znam li zahvaliti, reći „hvala”? Znam li se ispričati, zamoliti za oprost? Znam li kako ne biti invazivan – „molim”? Hvala, žao mi je, molim.
Neka nam Marija, čija duša slavi Gospodina, pomogne da zahvalnost bude svjetlo koje svakodnevno sviće u našim srcima.
Izvor: