Draga braćo i sestre, buongiorno!
Evanđelje današnje liturgije, govori nam o nekim farizejima, koji su se udružili s herodovcima, da postave zamku Isusu. Uvijek su mu pokušavali postaviti zamke. Odlaze k Njemu i pitaju: „Je li dopušteno plaćati porez caru ili nije?” (Mt 22, 17). To je prijevara: ako Isus legitimizira porez, On se stavlja na stranu političke moći, koju narod slabo podržava, dok ako kaže da ga ne plaća, može biti optužen za pobunu protiv carstva. Prava zamka. Međutim, On je izbjegao ovu zamku. Zamolio ih je da Mu pokažu novčić na kojem je lik Cezara i rekao im: „Vratite dakle caru carevo, a Bogu Božje.” (r. 21). Što to znači?
Ove Isusove riječi, postale su uobičajene, ali su se ponekad krivo – ili barem reduktivno – koristile da se govori o odnosima Crkve i države, kršćana i politike; često se tumače, kao da je Isus htio odvojiti „Cezara” od „Boga”, odnosno zemaljsku od duhovne stvarnosti. Ponekad i mi razmišljamo na ovaj način: vjera sa svojim običajima je jedno, a svakodnevni život je drugo. A ovo neće uspjeti. Ne. Ovo je oblik „shizofrenije”, kao da vjera nema nikakve veze sa stvarnim životom, s izazovima društva, sa socijalnom pravdom, s politikom i tako dalje.
U stvarnosti, Isus nam želi pomoći, da postavimo „Cezara” i „Boga”, svakog na svoje mjesto. Briga za ovozemaljski poredak pripada Cezaru – dakle, politici, civilnim institucijama, društvenim i ekonomskim procesima, a mi, koji smo uronjeni u tu stvarnost, moramo vratiti društvu ono što nam nudi, svojim doprinosom odgovornih građana, brinuti se za ono što nam je povjereno, promicati zakon i pravdu u svijetu rada, pošteno plaćati poreze, zalagati se za opće dobro i tako dalje. Međutim, Isus istodobno potvrđuje temeljnu stvarnost: da čovjek pripada Bogu… sav čovjek i svako ljudsko biće. A to znači da mi ne pripadamo nikakvoj zemaljskoj stvarnosti, nikakvom „Cezaru”. Mi smo Gospodnji i ne smijemo biti robovi nijednoj zemaljskoj sili. Na novčiću je, dakle, lik cara, ali nas Isus podsjeća da je u naš život utisnut lik Božji, koji ništa i nitko ne može zakloniti. Stvari ovog svijeta pripadaju caru, ali čovjek i sam svijet pripadaju Bogu: ne zaboravite to!
Razumijemo, dakle, da Isus svakom od nas vraća njegov ili njezin vlastiti identitet; na novčiću ovog svijeta, nalazi se lik Cezara, ali vi – svatko od nas – koji lik nosite u sebi? Postavimo si ovo pitanje: kakvu sliku nosim u sebi? Ti – čija si slika svog života? Sjećamo li se da pripadamo Gospodinu ili dopuštamo da nas oblikuje logika svijeta i od posla, politike i novca pravimo svoje idole, kojima se trebamo klanjati?
Neka nam Sveta Djevica pomogne prepoznati i poštovati svoje dostojanstvo i dostojanstvo svakog čovjeka.
Izvor: