Draga braćo i sestre, buongiorno!
Evanđelje današnje liturgije, predstavlja nam tri prispodobe o Milosrđu (usp. Lk 15, 4-32); tako se zovu, jer pokazuju Božje milosrdno Srce. Isus im govori da odgovore na gunđanje farizeja i pismoznanaca, koji kažu: „Ovaj prima grešnike i jede s njima” (r. 2). Skandalizirani su, jer je Isus bio među grešnicima. Ako je za njih to vjerski sablažnjivo, Isus nam, dočekujući grešnike i blagujući s njima, otkriva da je Bog upravo takav: Bog nikog ne isključuje; želi sve na svojoj gozbi, jer sve ljubi kao svoju djecu: sve, nitko nije isključen, svi. Tri parabole, dakle, sažimaju srž Evanđelja: Bog je Otac i dolazi u potragu za nama, kad god se izgubimo.
Doista, protagonisti parabola, koji predstavljaju Boga, pastir su koji traži izgubljenu ovcu, žena koja pronalazi izgubljeni novčić i otac izgubljenog sina. Zadržimo se na jednom aspektu, koji je zajednički svim ovim trima protagonistima. Sva trojica u biti imaju nešto zajedničko, što bismo mogli ovako definirati: nemir za nečim što nedostaje – fali li ti ovca, fali ti novčić, fali ti sin – nelagoda što nešto nedostaje. Svo troje protagonista ovih parabola su nelagodni, jer im nešto nedostaje. Sva trojica bi, uostalom, kad bi računali, mogli biti mirni: pastiru nedostaje jedna ovca, a ima ih devedeset i devet – „Neka se izgubi…”; ženi nedostaje novčić, ali ima devet drugih; pa čak i otac ima još jednog sina, poslušnog, kojemu se treba posvetiti – zašto misliti na onoga koji je otišao živjeti razvratno?
Ipak, postoji tjeskoba u njihovim srcima – pastira, žene i oca – zbog onoga što nedostaje: ovca, novčić, sin koji je otišao. Tko voli, brine se za nestalog, čezne za odsutnim, traži izgubljenog, čeka zalutalog… jer on ne želi da se nitko izgubi. Braćo i sestre, Bog je takav: ne „miruje”, ako se udaljimo od Njega. On je ožalošćen, On drhti u svojoj nutrini; i krene nas tražiti dok nas ne uzme natrag u svoje Ruke. Gospodin ne računa gubitke i rizike; ima Srce roditelja i pati zbog nedostatka voljene djece. „Ali, zašto pati, ako je ovaj sin nitkov… ako je otišao?” Pati, pati. Bog trpi našu udaljenost i kad zalutamo, čeka naš povratak. Upamtite: Bog nas uvijek čeka raširenih Ruku, kakva god bila situacija u životu u kojoj smo izgubljeni. Kao što kaže psalam, On „neće drijemati ni spavati”, On uvijek bdije nad nama (usp. 121, 4-5).
Pogledajmo sada sami sebe i zapitajmo se: nasljedujemo li u tome Gospodina, odnosno, brinemo li se za ono što nam nedostaje? Imamo li nostalgiju za onima koji su nestali, koji su se udaljili od kršćanskog života? Nosimo li taj unutarnji nemir ili smo spokojni i nepomućeni među sobom? Drugim riječima, nedostaju li nam uistinu oni koji nedostaju u našim zajednicama ili se pretvaramo i ne dopuštamo da nam to dirne srce? Nedostaju li mi uistinu oni koji nedostaju u mom životu? Ili nam je ugodno među sobom, smireni i blaženi u svojim grupama – „Pohađam vrlo dobru apostolsku grupu…” – bez suosjećanja za one koji su daleko? Ne radi se samo o „otvorenosti drugima”, to je Evanđelje!
Pastir iz prispodobe, nije rekao: „Imam još devedeset i devet ovaca, zašto bih gubio vrijeme da idem tražiti izgubljenu?” Umjesto toga, otišao je pogledati. Razmislimo onda o svojim odnosima: molim li za one koji ne vjeruju, koji su se udaljili, koji su ogorčeni? Privlačimo li one koji su udaljeni Božjim stilom, a to je blizina, suosjećanje i nježnost? Otac nas moli da budemo pažljivi prema djeci koja Mu najviše nedostaju. Sjetimo se nekoga koga poznajemo, tko nam je blizak i možda nikad nikog nije čuo da kaže: „Znaš, ti si važan Bogu”. „Ali ja sam u nepravilnoj situaciji… Učinio sam ovu lošu stvar, onu…”. „Ti si važan Bogu”, reci mu.
Izvor: